poslije

Obraščiću, sanjala sam te. Dugo mi je trebalo nakon buđenja da se sjetim što je zbilja.

Bio si živ. I pričljiv za jednu bebu. Obraščići topli i mekani, kosica glatka i mirisna.

Pomalo sam shvatila što je stvarno, a što nestvarno. Datum ne laže, danas je osam mjeseci od našeg rastanka.

Ponekad se zbunim i začudim.  Zaista nisi tu? Kao neki film. Kola hitne, avion, aparati, strka, liječnici, oživljavanje malog djeteta,…  Gdje sam bila, što radila? To si ti. Plaviš se. Rukama pritišću tvoja prsa. Tu smo uz tebe i kad su nas izveli iz sobe. I poslije kada si bio stabilno, ponovno rumen i živ. Nestvarno zar ne? Kako je to uopće moguće? Pa dan prije rekli su da je operacije prošla dobro. Kada, kako se sve promijenilo? Nismo te stigli pripremiti na ovo. Nismo sebe pripremili na tako nešto. Može li se biti spreman?

Voljela sam te maziti koliko su prilike dopuštale, susprežući se da te ne uzmem, ne izgrlim i izljubim cijeloga. Utisnula bi poljubac u maleni obraz, pa na čelo, zadržavajući se dugo, upijajući tvoj miris, a kada nitko nije gledao naslonila bi nježno obraz na obraz.

Prvo što smo ti kupili, neznajući je si djevojčica ili dječak, bio je mali body za novorođenčad, na narančasto – svjetlo smeđe prugice, a podloga bež boje. Na lijevoj strani prsiju imao je izvezenu žirafu. Nosila sam ga u tvom kuferu s hrpom drugih stvari koje nikad nisi iskoristio. Kufer je stajao neupotrebljen do zadnjeg dana.

Uvijek si nam se vraćao i bilo je nezamislivo da je zaista došao kraj. Pažljivo su savjetovali da otiđemo u sobu po odjeću za tebe dok izvade cijevi, infuzije iz malog tijela. Nisi bio plav, niti rumen, već blijed i napaćen.

 Što obući djetetu za ukop?

Otvorila sam kufer. Imao si prekrasne robice. Sa samo 4 mjeseca u trbuhu strpljivo  si čekao pored polica u dućanu dok proberem i odlučim se za žirafa body i bež kapicu, babarinić na medu, bijelo-žute čarapice, …  Prvo što smo nabavili, prvo i zadnje što smo ti imali priliku obući.

Pomislila sam da će biti premalen, ali toliko si smršavio da te žirafica prerasla.

Često me zbuniš. Tu si, a sve što je bilo čini se ponekad nestvarno. Da ne boli ovoliko, stvarnost bi me uvjerila u nestvarnost svega.

Utoplili smo te bijelom dekicom i oko tanašnog vrata objesili naše lančiće.

Znam da ti ne može biti hladno, ali … Stiže zima. Ubija pomisao da te ne mogu ugrijati. Postavljam nerealna pitanja i sekundu kasnije sjetim se-  hladnoća i kiša ne mogu ti ništa. Sada ti, maleni, nitko ne može ništa. Nema grubih bolničkih ruku, nema mučnih pregleda, jakih lijekova, gladnog trbuščića,…

A opet … nema ni nas. Samo u snu tako stvarnom  gdje ti je obraščić i dalje neodoljivo mekan, kosica glatka i mirisna. Čini se kao da ne znaš za ono što je bilo. Bolje tako. Mirno spavaj ljubavi moja mala.

Volim te i mazim u stvarnosti i daleko izvan nje.

Ima jedno srce…

Jedno  hrabro srce koje ne kuca više.

Ima jedno srce od kamena i zemlje što povezuje dva svijeta; čekanja i ponovnog susreta.

Kamen za hrabrost i srčanost, upornost, strpljivost, ljubav jaču od smrti.

Zemlja kao nada, plodno tlo za bolje i ljepše sutra.

Oba srca pripadaju Andriji, našem dječaku, borcu.

 To je srce i svih njegovih supatnika, malih, a velikih srca koja kucaju prkoseći alarmima bolničkih uređaja kao i onih čija su završila svoje bitke na ovom svijetu.

Saznavši za srčanu manu, otkrili smo cijeli jedan nepoznati svijet.

 „Vaše dijete ima sindrom hipoplastičnog lijevog srca.“ – rekao je dječji kardiolog nakon nekoliko dana brige, straha, pregleda, putovanja, potvrdivši sumnju ginekologice. Čula sam za svakakve sindrome ali za ovaj nikada. Nažalost, te riječi sve češće čuju i drugi roditelji. To su riječi koje preživiš ne znajući kako. Izašli smo iz klinike s brojevima statistika u glavi, uputama za novi pregled i nasred ulice zagrljeni plakali. Što to znači?  Što ga čeka? Pitanje na pitanje, briga na brigu i odlučnost za borbu. Ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.

Krenuli smo, dan po dan. Pripreme, pregledi, rođenje, transport jedan, transport drugi, lijekovi, prva operacija, korekcija prve operacije, zahvat ovaj, onaj,… Najteža i najljepša 32 dana.

U jednom od tih dana, stajali smo uz njega stisnuti između hrpe uređaja, kabela, cjevčica. Čudan je to bolnički odjel, nevjerojatna djeca ondje borave. Njihova patnja i borba je van svih okvira. Ne podliježe pravilima, kalupima, svijet u svijetu, mijenja sve, ostavlja bez teksta. S čuđenjem promatrate mala čuda. Potaknut ovim, suprug je izrazio želju o gradnji spomenika koji će Andriji biti podsjetnik na veličinu onog što je prošao, znak naše ljubavi i ponosa. Svidjela mi se ideja o suhozidnom srcu, maloj oazi u kojoj će moja dva čupava frajera saditi i kopati razno korisno bilje. Dogovorivši se, veselo smo objavili Andriji kako će po povratku kući, kada prođe sve što treba, pomoći  graditi svoje srce, a zasađene biljke koristiti i poklanjati drugima.

Plan se nije ostvario. Andrijino hrabro i tvrdoglavo ali napaćeno srce, prestalo je kucati.

Vratili smo se sami. Na njegovom grobu, dodirujući hladni kamen, spomenik je došao u misli. Nemoguće je opisati što nam je sve bilo i što je u glavi (osim Andrije), ali odluka je ostala, gradimo srce, Andrijino srce, onakvo kakvo bi zajedno s njim.

Krenulo je ozbiljno. Mjerenja, nacrti, priprema terena, čišćenje, ravnanje, iscrtavanje linija,  obavještavanje obitelji, rodbine i prijatelja. Uključili su se u radne akcije obično organizirane subotom ili popodne nakon radnog vremena. Kilometri i kilometri jer gradimo u mjestu gdje je Andrija sahranjen, pola sata vožnje od Splita. Nabavka i prenošenje alata, dijeljenje zadataka sudionicima, zajednička druženja i fotografiranja. Povećavao se broj ljudi koji su ulazili u svijet srčekovaca, svijet Andrijinog srca.

Radilo se koliko se moglo, podređeno vremenskim uvjetima, kišama i vrućinama, obavezama, dobrim i lošim danima. Trebalo je kopati, tražiti i skupljati kamenja, razvrstavati koja idu u zid, koja pune sredinu.

Izvana obično, a iznutra drugačije srce, poput Andrijinog. Pravilan vanjski oblik čvrsto drži unutrašnjost podijeljenu u dva dijela. Desni dio sav od kamena, a lijevi (ona strana koja Andriji nije bila razvijena) nasut zemljom i posađen ljekovitim biljem. Vrijedne ruke gradile su i punile spomenik znojem, nadama, tugom, suzama, smijehom, radošću susreta i zajedništva, a ponajviše ljubavlju. Ljubav mu je temelj, početak i kraj. Bez nje je srce samo mišićno tkivo, motor tijela ili kamen i zemlja.

Pred kraj smo stisnuli redove. Zid se uređivao, desna strana precizno punila i popločavala, lijeva pripremala za sadnju. Nakon šest mjeseci dovršili smo radove, zasadili sadnice koje je naša dobra tetka mjesecima pripremala i čuvala.

 „Što to radite?“ često bi pitali prolaznici.

Jedno srce, neobično srce, spomenik i uspomenu, znak da je bio tu, da je tu, da su srčekovci među nama.

Nekada je teško prihvatiti drugog kada se svijet sruši. Zato smo htjeli da Andrijino srce bude otvoreno za svih. Osim nas, njegovih roditelja, gradili su ga bake, djedovi, stric, tetke i tetci, rođaci, prijatelji, kolege, odrasli i djeca. Svatko je ugradio dio. Nisu ga stigli upoznati ali su mu pružili sebe i prihvatili ga. Dragi su ljudi donosili kamenja s mjesta gdje su putovali. Tako je u spomenik ugrađeno kamenje iz cijele lijepe naše, stranih zemalja, nekoliko kontinenata pa čak i s Himalaja. Djeca su ljeti skupljala kamenčiće po plažama napominjući roditeljima kako je to za Andrijino srce.

Svečano otvorenje organizirali smo 27.10.2019. u nedjelju, osam mjeseci od Andrijinog rođenja i sedam od njegove smrti. Nedjelja je bila i kada smo čuli posljednje otkucaje njegova izmučenog srca, očajno nemoćni opraštali se od njega.

Andrijino srce bilo je spremno, a naša… Cijela duga emocija obasjala je tog dana Muć, malo mjesto koje čuva srcoliki spomenik.

Uz blagoslov, kratki govor, okruženi bližnjima otvorili smo vrata njegova srca svima.

Neka bude i ostane trajni spomen za sve male i velike, one koji su s nama i one koji nisu, srčane ratnike i njihove obitelji koje ih prate na tom putu. Mali borci otkrivaju da je svijet puno veći i čudesniji no što smo znali, a vjera, ljubav i nada jedini put.

Dobrodošli u svijet najhrabrijih boraca i najnježnijih srdaca.

Povede li vas cesta, dođite, slobodno pogledajte kameno srce.

Rado će vas primiti.

Jer…

Ima jedno maleno srce, voljeno i hrabro, koje kuca u nama.

Vole te mama i tata ❤

Dugo me muči nešto što ne bi trebalo, nepotrebni višak od kojeg boli glava; ljudi i njihovi nerazumljivi odnosi prema nama.

Jednima želim reći  da se trebaju sramiti ponašanja ničim izazvanim osim činjenicom da smo (bili) prijatelji, poznanici, kolege čije je dijete umrlo. Neki sebi uzimaju za pravo  dodavati nam na već težak križ, teret „kuge“ od koje zaziru svi maloumnici i neljudi svoje vrste. Misle da je djetetova smrt zarazna bolest? Plaše se naše blizne? Možda ne znaju da od nje već svi bolujemo i nitko joj neće umaći.

 Drugima želim reći hvala, mala riječ za velika djela ljubavi koju su nam iskazali. Neki od njih tek su ušli u naše živote, neke smo već poznavali, drugi su članovi rodbine i obitelji, a neki i suborci.

Stara je novost da nevolja probire prijatelje. Neću biti licemjerna uvjeravajući ikog da me ne dira mišljenje onih koje poznajem makar u onom prijašnjem životu. Taj stupanj slobode još nisam dosegla. Ono što doživljavamo ne može se mjeriti s Andrijom i njegovim bitkama.

Ipak,  ovo poslije također utječe na nas. Doživjeli smo čudne poglede starih poznanika, upiranja prstom njima je dijete umrlo, nejavljanja nekad dobrih prijatelja, zaleđenih izraza lica u slučajnim susretima, zaobilaženja teme o tome gdje smo i zašto bili, svakakve nebulozne savjete i komentare, tračeve onih koje nismo vidjeli od sprovoda pa i prije, ali sve znaju o nama i našim životima sada, kolegicu koja se zaista potrudila izbjeći me na sastanku, čak je nakon izlaska vani prešla na drugu stranu ulice kako joj se ne bi obratila. U početku sam mislila da možda ljudi ne znaju što reći, što pitati. Čudila se kako su zaboravili na osnove: „dobar dan, kako si, doviđenja“. Dvije prijateljice (ne poznanice) koje su isto čudesno „zagubile“ moj broj, prolaze pokraj glumeći da nas ne primjećuju. Možda smo negdje pogriješili pa nas ljudi izbjegavaju? Čak su i krvopije od kojih se nisam mogla obraniti ni odlaskom u drugi grad, čudesno ostale bez teksta s porukama i dosadnim pozivima. Neki šapuću okolo, prenose pozdrave preko onih hrabrih što nam se usude prići, drugi se srame nejavljanja pa ustraju u njemu, treći izmišljaju toplu vodu, četvrti su zaboravili, pete nije briga,…

Podijelila sam ih u tri kategorije:

1. KRIVE DRINE – krivo nasađeni, bolest smatraju sramotom, posebno kod male djece jer to otkriva bolesnu racu neke familije. Pred drugima se čude i sažalijevaju pogođene ljude, a ostatak života vas etiketiraju kao one kojima je dijete bolesno ili umrlo. Da osvojite Nobelovu nagradu za mir i dalje ste oni kojima je raca oštećena i jadni jer vam je sin/kćer umro/la. Nemate pravo nasmijani šetati okolo, spominjati svoje pokojno dijete (Bože sačuvaj!), čuditi će se ako odlučite jednog dana imati još djece , a svoju drže dalje od vas.
2. TUŽNE VRBE – najčešće potomci krivih drina ili imaju blisko iskustvo s njima. Grane svog života otužno su objesili vezani gravitacijom. Srećom nisu skroz povukli obiteljsku liniju ali ni pronašli svoju. Izgubljeni, ne snalaze se između onog što su naučili i onog što vide u normalnom svijetu. Najčešće vas izbjegavaju jer ne znaju što sa sobom u vašoj blizini ili ih jednostavno nije briga. Također svoju djecu drže na sigurnoj udaljenosti.
3. BRANIČI OD TUGE – najkomičnija skupina. Iz pristojnosti će vas pozdraviti na ulici (ako nisu uspjeli zaobići) i dok još čujete jeku njihovog „dobar dan“ udaljavaju se pazeći da vaša razarajuća tuga ne prijeđe na njih. Veselo otkližu prije nego ste išta stigli reći. Njihov najveći strah su oni sami sebi i zbog toga se ne znaju nositi s lošim vijestima, tuđim teretima, vole samo zabavna okruženja i ljude koji „zrače pozitivno“, skrivajući vlastite crne rupe iza nasmijanih lica. Slično ekipi u filmu Žal (Plaža) kada izoliraju smrtno ozlijeđenog člana zajednice jer svojim jaukanjem remeti njihov lijepi način života.

Postoje i kombinacije, varijacije na temu, podskupine,…

Ništa novo pod plavim nebom. Već viđeno na tuđim i vlastitim primjerima.  No, onaj realno-optimistični dio mene vjeruje u bolji svijet, dobro u svakom čovjeku. Zato svim spomenutima i sličnima posvećujem zadnja slova ovog teksta jer je vrijeme da pišem o onima koji sebe nesebično dijele drugima.

Njih zovem PRIJATELJIMA. Neki su i rod. Oni se izlažu  zračenju tuge i boli, našim suzama, monolozima i dijalozima, na prvoj crti obrane rame uz rame ili nas dočekaju po povratku iz borbe.

TU SU. Tu su prije, za vrijeme i nakon oluje, tu su iako mogu otići baš kao i ostali. Tu su i kad nisu tu. Ne znaju sve, ne razumiju sve, ali su tu. Primili su nas otvorenog srca u svoje živote.

Njima sam mogla reći kako nam je Andrija umro u naručju… I da nakon toga nema onog život ide dalje. Pomažu nam graditi neki novi svijet trpeći nove nas. Možda im se ne sviđa što ne radimo sve kao prije, što naša druženja nemaju puno smijeha i zezancije. Ali su tu. Tu su bili kad je najjače udaralo i kada je tišina sve okovala. Čekali su nas strpljivo pokraj bolnice, posjećivali, razveseljavali, slušali, držali njegovu rukicu, pjevali mu. Tu su bili tješeći i dijeleći strah pred svaki zahvat. Čuli su nakupljena nezadovoljstva i vidjeli nas u svakakvim izdanjima. Darovali su sebe i svoje vrijeme. Nisu kalkulirali, nisu pametovali.

Znate, nekoliko stotina ljudi koje ne poznajemo molilo je, nadalo se i ohrabrivalo nas. Pratili su, pitali, brinuli. S nekima smo proslavili njegov prvi mjesec života, drugi su maštali s nama budućnost i poklonima za njega pokazivali da vjeruju u nju. Bili su tu kada smo se opraštali od njega i malo nakon ponovno veselili  jer je svih zeznuo i izborio se. Bili su tu kada se sve raspalo, kada smo ga umjesto u njegovoj sobi posjetili u mrtvačnici, pratili u mrtvačkim kolima. Nisu otišli, nisu odustali, nisu nas zaobilazili nego čvrsto zagrlili ne bojeći se boli, ustrajno stojeći suznih očiju. Neke stvari nismo ni primjetili nesvjesni svega dobrog što su ponizno i bez buke učinili i čine.  Znam samo da su još tu, još pitaju, još pričaju, još nam se raduju, još ga se sjećaju.

Iako različiti, jedna su kategorija, oni su LJUDI u pravom smislu čovjekove biti, bića obdarena razumom i slobodom. Ljudi sa stvarnim životom i problemima koji su izašli iz sebe i dodirnuli drugoga prepoznavši kako i kada.

Ništa veće nisam vidjela od Andrijine borbe i gore od njegovog odlaska, a vi ste to podijelili sa mnom, s nama. HVALA vam i blagoslovljeno dragi i dobri ljudi. Vaša svjetlost razbija mrak zla i sebičnosti.

Možda smo još svakakvi, nesređeni i izgubljeni ali nismo vam zaboravili. Tu smo.

Maleni moj,

tata je redovito slao tvoje fotografije za vrijeme naše bolne odvojenosti. Tih nikako proći 5 dana tješila je jedna mala hobotnica spavajući pored tebe. Pomicala se dok si je rukicama stiskao. Strpljivo je  podnosila razvlačenja puna razumijevanja. Vrpoljila se u plavo-crvenoj kombinaciji boja. Kaže tetka kako su to boje mora i zalazećeg sunca. To malo klupko s krakovima pomno osmišljenim i ispletenim djelovalo  je kao melem na ranu razdvojenosti. Satima sam je promatrala gledajući tvoje slike. Ponekad bi joj svojom čupavom kosicom zaklonio nasmijane okice.

Znala sam tko je ta mala što „krade“ moje mjesto pored tebe. Vidjela sam jednom njezinu ekipu na televiziji. Prekrasne i ponosne stajale su u vrijednim rukama teta koje su ih požrtvovno i s ljubavlju isplele. Namijenile su ih malenim Paličićima prerano rođenim i nespremnim za život van majčinog toplog trbuha. Njihovi krakovi povezivali su ta dva svijeta podsjećajući ih na maminu kućicu, pružajući društvo, toplinu dodira u onim dosadnim inkubatorima.

Iako nisi uranio nego pravo inženjerski (na tatu) krenuo vani točno na termin, a došao dan poslije kako bi udovoljio mami koja uglavnom kasni, umjesto našeg maženja dočekala te ista ta plastična kutija. Pomisao kako ti je samom u nepoznatom svijetu, istom onom koji te dočekao hladno bez da si mu išta skrivio, ubijala me poput nemoći da presiječem zračnu liniju što nas je dijelila. Nepodnošljivo mi je nedostajao tvoj dodir, gusta kosica, nemirne nogice.

Ništa osim mojih misli i molitvi nisi dobio, a budimo pošteni, najpotrebniji ti je bio zagrljaj, poznate ruke, tvoj krevetić, tatino pjevanje, moje brbljanje, puno sna i mlijeka. Umjesto svega dobio si Hobicu. Veselu i vjernu pratiteljicu svih onih sati koje smo proveli jedno bez drugoga.

Nisam je ni upoznala, a dugovala sam joj mnogo.

Došao je konačno taj dan, nisam je odmah primjetila, gledajući i dodirujući tebe sve drugo bilo je sporedno. Nije zamjerila. Ponizno i strpljivo držala je tvoju rukicu dok sam te milovala po mekanim obrazčićima.

„Tebe su sigurno odabrali jer je Andrija iz Splita, znaš crveno-plavo-Torcida!“ – rekla sam joj napokon je primijetivši. Nasmijale smo se. Čudio si se kakve veze imaju njene boje sa Splitom. Ne brini, tata bi ti jednom objasnio.

Ostale dane tiho bi pozdravila ne ometajući naša druženja. Kada je došlo vrijeme premještanja, spakirani, pojavili smo se u dogovoreno vrijeme. Nisam je vidjela u sobi. U onoj strci mislila sam da je negdje među tvojim stvarima. Nažalost, naša mala prija ostala je u Zagrebu i propustila je tvoj prvi let avionom nimalo ugodan za tebe. Cijelim putem žalila sam što nije tu. Možda bi se manje bojao svog onog drmanja i uznemiravanja.

 U novoj bolnici, zamijenili su je plišanim medom. Nije ništa pričao. Nije se ni smijao. Nije imao „dušu“ kao naša prija. Stajao je  ukočeno. Tvoje rukice povremeno bi ga dirnule ali bi se brzo povukle. Žao mi je Smješko. Htjela sam je po povratku u Zagreb potražiti. Samo, nismo se vratili tamo…

Vjerujem da je ostala pomoći još nekom djetetu koje je usamljeno u dugim noćima i maminim izostancima.

Svaki put gledajući tvoje slike kopkalo me. Potražila sam vrijedne ruke koje su je napravile i otkrila cijelu vojsku žena koje svoje vrijeme i srce pletu u malene krakove. Pitala sam ih za našu priju. Ne znaju gdje je. Rekle su tko ju je napravio i da njena „mama“ ima svoj stil, baš kao ti i ja. Hobica po našim mjerama.

To nije sve. Imam jedno iznenađenje za tebe. Vjerujem da nećeš biti razočaran. Potražile su hobicu najsličniju našoj priji i poslale nam. Uz nju još jednu, mojih najdražih boja da me čuva. Ona mene, a ja tvoju novu-staru priju.

Čuvam ti je Čupavac moj do našeg idućeg ponovo prvog susreta. Ovaj put je ponesem. 

Volim te.

Hvala mamama hobica na svakoj niti i minuti koju su utkale u velike čuvare najmanjih.

Bio je dovoljan ultrazvuk i uvježbano oko ginekologice kod koje smo „slučajno“ (kao da je išta u životu slučajno) dopali da postanemo jedan od (nažalost) točno dijagnosticiranih slučajeva.

Srčana greška za koju nikad nismo čuli ni susreli ali srećom operativna. Greška? Kako nečije srce može biti pogrešno ako je dobro i neiskvareno? Razumjela sam dobro što njegovo malo srce ima, što nema i da ga čeka bolan početak vanjskog života ali ni u jednom trenutku nisam njegov život smatrala pogreškom.

Kada očekujete dijete s nekim problemom, one slatke trudničke brige, radost iščekivanja upadaju u zamku straha i neizvjesnosti. Unatoč tome, osjećate se još bliže i brižnije prema malenom čudu koje je darovano baš vama, takvo kakvo je. Ljubav prema njemu  postaje jača i odlučnija. Njegovo srce koje nije odgovaralo mjerilima zdravog srca, grijalo je naša i činilo ih nježnijima.

Jedna od poteškoća koju smo susreli bila je prenošenje vijesti obitelji, rodbini, prijateljima. Nismo se sramili kao što je običaj u našem narodu ali nismo htjeli bližnjima nanijeti onu bol koju smo osjetili kada nam je ginekologica obzirno priopćila kako vidi da srce našeg djeteta nije simetrično, a trebalo bi biti. Uvijek sam smatrala da je simetrija precijenjena ali ovdje se nije radilo o uređenju sobe.

 Našim roditeljima  ostvarile su se najcrnje slutnje. Osjećali su se nemoćno kao i mi. Trudili su se pokriti bol koju su osjećali i biti uz nas. Nisu se usudili puno govoriti kao da su nas se bojali. Sve smo to kupili u sebi s nadom kako njegova posteljica pročišćava i emocije koje dopiru do malenog srca.

Raduje li mu se itko? – očajno sam upitala pred  kraj trudnoće nakon višemjesečnog gledanja zabrinutih lica. Distanciranost pojedinaca, ukočenost njihovog osmijeha, panika, strah, sažalijevanje…. Širili su težinu i pritisak oblakom neizrečenih misli. Hodajući na prstima oko nas, strepeći u iščekivanju nadolazećeg.  Tko se raduje? Taj nedostatak radosti i veselog iščekivanja ubijao me u pojam. Pa zar mu se stvarno nitko ne raduje? Znam da nije sve idealno kako bi čovjek htio, neće se roditi u svom gradu jer tu nema ono što mu treba, neće ga dočekati kod izlaska iz rodilišta, „gnjaviti“ čim dođe kući, ali zar zbog toga donosi manje radosti u naše živote? Može li ijedna briga i strah biti iznad čuda života?

Tko ti se radovao?

Znaš Maleni, tata i ja smo isplanirali puno toga s tobom. Ne kako bi se lažno tješili ili zavaravali. Jedva smo te čekali upoznati. Radost što si dio našeg život nije mogla pomutiti nikakva  šugava dijagnoza, bezobrazni i bezosjećajni ljudi u rodilištu (Petrova bolnice srami se!), neodgovorni liječnici u drugim bolnicama,….  Čast marljivim i tihim svjetiljkama, onima koji su radili svoj posao i bili čovjek čovjeku.

Priznajem bilo je teških dana. Sjećaš se? Ti i ja sami kod kuće, tata na poslu. Prali smo suđe. Mrska obveza i tebi i meni. Nisi volio zveket posuđa, prepadao bi se i udarao nogicama, rukicama. Pjevala sam ti „Nina nana“  da te smirim:
…spavaj mi ti, spavaj mi ti
spavaj mi ti, spavaj mi ti
spavaj mi ti, spavaj mi ti
Nina nana,nina nina nana
Nina nana,nina nina nana

Ništa ti ne znaš bolje je tako
djetinje oči zastrte snom
ne znaš ni što je teško ni lako
bespuće što je ah što je dom
Ništa ti ne znaš ništa o bolu…

„Ništa ti ne znaš ništa o bolu…“ ponavljala sam. Odjednom je postalo tako tiho. Kao da je sve nestalo u prostoru i vremenu. Velika samoća i težina stegle su mi srce. Pomislila sam: Bože kako ću ja ovo izdržati? Ne mogu, ne mogu. Misao na bol koju ćeš osjetiti na samom početku života uništavala mi je razum. Žao mi je što si osjetio taj tren slabosti i očaja. Nisam ti na početku života htjela bol umjesto radosti i našeg maženja. Znala sam, odvest će to odmah, osjetit ćeš tuđe i nebrižne ruke umjesto mojih nespretnih ali ispunjenih ljubavlju. Nećeš dobiti niti lijep doček već iglice i premještaje iz bolnice u bolnicu. Svi moji planovi o brizi za tebe zamijenit će hladna bolnička traka na kojoj si broj krevetića. Ne zamjeri, znaš da mama inače nema baš smisla za glazbu pa ni odabir pjesama. Tvoje je srce u tom trenutku bilo jače i tješilo mene. Tata nas je oboje zatekao smirene, mene isplakanih očiju, a tebe uspavanog u trbuhu.

Kada si se rodio vidjela sam na dvije sekunde tvoje malo lice uokvireno svim onim krpama u koje su te umotali. Preplašene širom otvorene oči, mali lijepi nosić i usta. „A di si ti mali“ – glupo sam započela naše napokon upoznavanje neračunajući da je to jedino što ću stići izgovoriti prije nego te odnesu od mene. Ostalo je još mnogo neizgovorenog. Tješila sam se da si barem čuo moj glas i znaš da sam tu, a srećom premali si da shvatiš što baljezgam onako pod šokom od „super“tretmana osoblja prema oboma. Tata je slao slike čim je uspio doći do tebe. Oduševio si me svojim izgledom, isti tata bilo je sasvim očito. Tražila sam komadić sebe u tebi i pronašla:  inat u kombinaciji sa pusti me na miru kad te netko ometa  i mali prst na  nogama, ukrivo savijen. Baš kao moj.

Savršen! – bilo je prvo što sam pomislila kad sam te nakon pet dana ugledala uživo, onako pošteno od glave od pete, dotaknula te dok si mirno spavao. Ma znala sam da te ne smijem buditi, odmah bi se ljutio, baš kao ja. Tko je vidio dirati lava dok spava.

Nisi imao doček s balonima i znatiželjnom rodbinom koja ti ne bi dala mira od fotografiranja i naguravanja. Nisi isprobao nosiljku koju smo ti pripremili za izlazak.  Istina je, svi smo bili zabrinuti i to si osjećao. Zato si od početka odlučio i bio: baš me briga tko što misli. Uživala sam u tvojim malim dišpetima, silno ponosna na tvoje „ja“ od početka vidljivo i jasno. Tvrdoglaviji od nas dvoje – rekla sam tati. Razveselio si me kada si im svima onako nonšalantno pokazao srednji prst. Ma ne sumnjam da si ti to slučajno, ali ne bih se bunila ni da si namjerno.  Tim istim srednjim prstom stiskao si tatin i moj prst u trenucima kada nisi mogao drugačije dati do znanja da nas čuješ, da znaš da smo tu. Nedostaje mi taj mali tajni znak, tvoja topla rukica.

Nisam bila sigurna imaš li tatine il djedove prste. Da si pričao garant bi rekao: dosta sa usporedbama, ja sam na sebe! Upravo tako. Jedinstven i poseban. Svako dijete je jedinstveno i posebno. Zato mi nije bilo jasno zašto se ne raduju, ne komentiraju što i drugim roditeljima koji očekuju dijete.

Ne brini, tata i ja nismo se dali smesti, sve je bilo spremno za tebe, sva oprema obična i sportska, ljetna i zimska, žuta i plava, … Uključile su se babe, dide, stric, tetke, tetak prvi, drugi,treći, četvrti, tvoji mali rođaci i rodice, rodbina, prijatelji, poznati i nepoznati. Ma znam da bi se svi veselili našem  povratku kući, odahnuli bi i popustili sa tom napetošću kojom su nas činili napetijima … samo… nisi došao kući. Vjerujem se da su ti se izdaleka radovali. Svidjelo im se tvoje ime koje smo  otkriti kada si se rodio uz vijest: „Rodio se  Andrija dugačak 50 cm, težak 3180.“ Mislim da su svi taj tren zaboravili da si dječak sa kako kažu greškom na srcu i veselili se, čestitali jedni drugima šireći radosnu vijest tvojeg konačnog upoznavanja.

Uspio si nešto što nikome prije tebe nije pošlo za rukom, pripitomio si me, pored tebe sva brda i planine mogle su nestati, more trajno presušiti,  tebi se jedinom nisam dišpetila i jedinog od prvog trena voljela potpuno bez imalo sumnje i kolebanja.  Otkrila sam, ti si punina, odgovor na svoja moja pitanja. Žao mi je što nisi dobio zasluženo. Oprosti za ljudske gluposti i nepotrebne brige. Kako smo mogli sumnjat u tebe? Sve si savršeno odradio.  Nažalost, osim malog prsta još nešto si naslijedio od mene; teži put. Pravdat ću se onom istinom kako sve što vrijedi postižemo trudom i mukom.  

Adam nije dobro čuvao svoj vrt i zmija mu se ušuljala. Napala je njegovu ženu, njegovo najvrjednije. Ne znam kada se ušuljala u tvoju sobu među sve one kabele i aparate, podmukla je to živina, nisam je očekivala. Primijetio si je i junački se borio. Mislim da se ta beštija odavno nije toliko i tako namučila s nekim. Pobijedio si je. Hvala na tome. Naš si junak! Oprosti što smo slabiji od tebe.

Nedostaješ ljubavi moja mala.

Voli te mama

Borba protiv sebe.

Danas sam srela staru susjedu. Jednu od onih za koju primjećujemo kako zadnjih  godina nije „sva svoja“. Istu onu koja me svaki put, čak i kad se ne sjeti odmah tko sam, pita: radiš li? Njoj je jako bitno da žena radi i ne ovisi o muškarcu kao nekada. Susjedu koja očito nije imala lagan život i donosila je  dobre i loše odluke, ljudski reklo bi se. Ima muža zbog kojeg izađe prošetati da pobjegne  nakratko. Možda mu je smetalo što je školovana i zarađuje. Ne znam puno o njenom životu. Znam da sam se htjela pristojno javiti kao inače i požuriti dalje prije nego započme „pilati“ radim li i kako je važno završiti školu. Nije mi se to opet slušalo. Ne sada. Šetala je hodnikom gore dolje. Dok sam nakon pozdrava dobar dan nastavljala dalje put stepenica, zaustavila me pitanjem: „Kako si?“ Iznenadila me. Okrenula sam se i odgovorila ono što kažem onima koji ne znaju ili kada hoću zaobići odgovor: „Dobro sam? Kako ste vi?“

 „Nisam znala odmah“- kaže – „ali čula sam što se dogodilo.“ Došla je do mene, uhvatila za ruku, nije govorila isprazno, frazeološki. Promrmljala je suznih očiju nešto kako je to teško, kako život svašta donese. Gledala sam je, znala je dobro tko sam i što govori.

„Moraš se boriti, boriti protiv same sebe.“ – zaključila je jasno. Pogladila me po ruci i okrenula se. „Hvala.“ – rekla sam još stojeći.

 Zaista sam mislila proći pored nje uz brzinski bontonovsko zadovoljavajući pozdrav bježeći od  gnjavaže o školovanju koje sam završila i poslu koji trenutno ne obavljam, a ne da mi se objašnjavati zašto. „Kako ste vi, je li vam treba što?“ – ponovila sam vidjevši da i dalje ide gore-dolje. „Ništa, čekam unuku.“ – odgovorila je.

U jednoj od kriza zadnjih dana zaključila sam kako nema smisla dalje pisati. Ljudima se već ne sluša o Andriji. One koje sam vidjela dovoljno puta da su čuli detalje svega, ne spominju tu temu iznova, razgovor prođe bez Andrijinog imena. Pokušam ga ubaciti između raznih rečenica ali ne pada na plodno tlo. Onog koga nema o njemu se ne priča. Nema se što novog ispričati. Nije mu se ništa novog dogodilo, nije ništa novo naučio, napravio, jednostavno ništa mu se nije promijenilo. Počela sam i sebi zvučati kao na traci kada iznova pričam kako je sve to teklo, što se događalo, gdje su liječnici pogodili, što su pogriješili i kako je to utjecalo na konačni ishod.

 A tek patnja, njegova patnja zbog koje se ne mogu pomaknuti niti zaustaviti suze kada se krenu vrtjeti slike, zvukovi, njegov izraz lica kada je htio plakati ali od pustih umrtvljujućih injekcija nije mogao nakrivi lice, pustiti suzu. Zbog njegovih okica koje su se otvarale samo kada bi sva ta kemija popustila. Mrzila sam što bi medicinska sestra čim primjeti da se pomakao ili počeo otvarati okice odmah ubrizgala novu dozu koja bi ga uspavala toliko da nisam mogla uhvatiti barem još jedan njegov pogled. Onaj slatki namršteno-upitni pogled.

Spuštajući se stepenicama posramila sam se. U zadnje vrijeme ne ide mi biti čovjek.  Moram se boriti sa sobom da izađem, da se javim, da učinim, da odem negdje. Zbog toga sam htjela samo proći pored susjede. Nisam je vidjela. Razmišljala sam samo kako me ponovno očekuje njeno besmisleno ispitivanje, a moj kapacitet za nepotrebno je drastično opao.

Andrija bi se čudio mami kakva je postala. Vjerojatno bi se nasmiješio staroj susjedi, a ona mu uzvratila osmijehom. Jednostavna komunikacija najmoćnijim ljudskim jezikom.

 Kako ću mu objasniti da je on moja punina koje više nema? Kako biti prazan među ljudima? Bi li mu se svidjela mama-olupina?

„Moraš se boriti, boriti protiv same sebe.“

Hvala susjedi.

Andrijina mama

Jesam li mama nakon smrti jedinog djeteta? Kada se postaje roditeljem?

Pitate li okolinu dobit ćete različite odgovore.

Tijekom boravka u bolnici u kojoj je moj novorođeni sin prolazio invazivne metode osposobljavanja njegovog oštećenog srca, što ga je od stabilnog stanja dovelo do ruba života, članovi medicinskog osoblja znali su upitati: je li vam on jedino dijete? Znala sam što znači njihovo pitanje. Unatoč bolnoj ljutnji izazvanoj takvim upitom pristojno bi odgovarala: da, on nam je jedini. Time kao da bi ga svrstala u društvenu normu, broj, a zauzvrat, dobila sažalne poglede i tihi „bijeg“ iz bolničke sobe od roditelja koji će možda izgubiti sve. Vrijeđale su me njihove misli neizgovore u tom jednom pitanju koje bi prevela sa: imate li rezervno dijete, znate, u slučaju da vam ovo ne preživi?

Nakon njegove smrti, točnije  njegovog sprovoda,  kada se ostali ljudi vraćaju svojim životima, a mi ostajemo s upitnikom: što sada, skoro da je prestalo tumačenje nas kao roditelja. Bez djeteta očito nismo mama, tata. Tko/što smo sada – pitala sam supruga? Što ću reći kada me pitaju imam li djece?

Za biti mama, trebaju vam konkretni dokazi, dječja kolica po mogućnosti sa djetetom unutra, tragovi umora i neispavanosti na licu, manjak vremena za odgovaranje na poruke, druženja, izlaske iz kuće, statusi na društvenim mrežama, nagradne igre za dječju opremu i sl. Tko će na ulici, novom poslu, društvenom izletu, u dućanu, znati da sam mama? Njega nema, gdje to na meni vidljivo piše da je bio tu? Tako nešto da može proći neprimijećeno? Zaista može. Ostajete osuđeni na dosadne citate tipa nitko ne zna kako mi je ili najveće suze isplakane su kada nitko nije vidio bla bla bla. Čovjek je većinom sam u svojoj tuzi. Odavno svima poznato, a svejedno se ponovno razočaramo i gradimo novi zaštitni zid. Biti sam u ovakvoj tuzi znači biti sam cijeli život, jer ovoj boli nema kraja, ona ostaje vjerni pratilac baš kao i vaše dijete koje osjećate samo vi. Brojite njegove mjesece, slavite mu rođendane, godišnjice buketom bijelog cvijeća, umjesto odjeće i igračaka kupite mu nadgrobni ukras, spomenik sa njegovim imenom želeći da ga nitko nikada ne zaboravi.

Ne očekujte previše, nije namjerno ali neće vas tretirati kao mamu, čudit će se vašem višku kilograma i smanjenoj društvenoj aktivnosti, možda će nakon par upita za druženje na koja niste otišli odustati od vas. Paralelno ćete na internetu naći tekstove o tugovanju roditelja gdje piše kako imate pravo izražavati tugu na svoj način, kako su promjene raspoloženja normalne, kako treba vremena,… U stvarnosti vi ste toga svjesni, ostali baš i ne.  Među savjetima često stoji da vam treba potpora okoline, druženja, razgovori. Ne osjećajte se krivima ili nenormalnima ako vam je taj savjet neprihvatljiv. Niste dužni nikome ništa. Cijeli svijet, cijeli svemir dužan je vama. Dug nećete nikada naplatiti. Vaše tijelo će trajno osjećati nedostatak, vaša nutrina invaliditet.  Je li sve tako crno? Naravno da nije. I dalje se možete radovati s pola srca, smijati ustima gledajući tužnim očima, razgovarati o svemu i svačemu misleći na njega, spavati mirno iako vam je zadnja misao pred san upravo on. Iznenadit će vas utjecaj ljudi i obaveza u ometanju razmišljanja o njemu, a neće vam se svidjeti ni ljutnja koju osjećate na trenutke. Ne bojte se, piše na internetu da je vaša ljutnja, ponekad usmjerena na sve i svih,  očekivana.

I tako ostaje pitanje: tko sam ja nakon smrti djeteta? Njegova mama, tko i što sam bila od prvog trenutka njegovog života kada ga još nisam vidjela ni čula. Iako me on neće zvati mamom, to ne mjenja sve neraskidivo što nas veže. On nije tu ali ja ću jednom biti s njim.

Andrijina mama

Dragi svi!

Nakon gubitka djeteta roditelji se jako trude biti pristojni prema okolini koja ih „tješi“ na razne načine. Taj napor  dodatno  opterećuje i iscrpljuje.  Dovodi čak do situacija gdje roditelji brinu i pružaju utjehu okolini koja, bez uvrede bakama, djedama, tetkama, stričevima, susjedima, nema nikakva prava dovoditi u takvu situaciju one čija je bol ipak nemjerljiva.

Zato:

Ne, nije utješno reći roditeljima koji su izgubili dijete kako su mladi i mogu imati još djece, posebno oni koji ih površno poznaju, ili komentirati kako bi ih najviše razveselilo novo dijete (kao da govore  o novom automobilu). Naravno da je svako dijete nova radost za obitelj, ali ono ima svoje mjesto u roditeljskom srcu i ne može zamijeniti bratovo ili sestrino. Hoćete li reći udovici ili udovcu: “Dat će Bog još muževa? Žena?“ Sinu, kćeri koji je izgubio majku, oca “bit će još roditelja“?!

Nebitno jesu li ga izgubili u trudnoći, neposredno nakon poroda ili je dijete doživjelo neku dob, govoriti da krenu dalje, da život ne staje, uvreda je koja zadire u svaku bolnu poru srca nastalu tim gubitkom makar je jasno da njihov život nije stao, dišu, ustaju iz kreveta, rade naviknuto od prije, ali više nijedna radnja nema isti smisao ili smisao uopće. Oni stoje na mjestu i osjećaju kao da se sve oko njih odvija brže nego što mogu ionako nezainteresirano promotriti.  

Ljutnju i razočarenje jer svijet nije stao barem na jedan dan zbog patnje njihovog djeteta,  malenog srca koje više ne kuca, prerano sklopljenih očiju, samo pojačavate očekujući od njih da pređu preko vaših riječi gdje smrt njihovog djeteta uspoređujete s bakom koja je u prošlom stoljeću od desetero djece izgubila petero. Kako to može biti utješno? Vjerojatno ih užasava pomisao na tu jadnu ženu koja je to proživjela pet puta, a okolina njenu djecu nije doživljavala kao osobe već broj djece kojeg je izgubila.

Ne budi nadu saznanje kako  mnogo roditelja živi bez svoje djece iza kojih je ostala ogromna količina ljubavi koja se nema kome darovati, pokazati. Sva nježnost namijenjena tom malenom čovjeku postaje  teret koji grebe iznutra sa svakim novim korakom koji naprave. Da, malenom čovjeku jer je on/ona osoba sa svojim sposobnostima, osjećajima, sklonostima koje nije imao priliku razviti, svojim osmijehom koji nije mogao pokazati, svojim „ja“ koje se nije moglo izjasniti.

Gledaju djecu oko sebe na ulici, u dućanima, ista dječja kolica koja su uzeli svome djetetu, a stoje neraspakirana pokraj sastavljenog i pripremljenog krevetića kojeg nisu  spremni maknuti iz svoje spavaće sobe. Slušaju žalopojke roditelja djece koja veselo skakuću okolo ili ih plačljivo povlače za rukav, o umoru, kućanskim poslovima, i to baš oni koji bi mijenjali svijet za samo jedan dodir svog sina, kćeri. Ne boli ih razgovor s drugim roditeljima, nabrojana neoprana odjeća, boli ih vrijeme koje ti roditelji nezahvalno trate svojem djetetu žaleći se na nešto sasvim uobičajeno, uskraćuju ga za trenutke igre, nježnosti i lijepih riječi, jer i ono čuje sve.

„Što je bilo, bilo je. Morate se pomiriti s gubitkom. Njemu je sada lijepo tamo gdje je.“  Koliko god bila nepokolebljiva vjera u vječni život i djetetovu sreću u nebeskom prostranstvu, budi sumnju u sebe samoga; zar mu s nama ne bi bilo lijepo? Osjećaj krivnje, iako nerealan, analizira sjećanja svega proživljenog. „Ne vraćaj se unatrag, nema smisla, sad je gotovo“,  kao tupi udarac u prsa zbog kojeg roditelj ostaje bez daha. „Možda smo što krivo napravili? Možda su liječnici gdje pogriješili?“, pitaju se.

„Ne razbijaj glavu time, nećeš ništa promijeniti.“ Zar stvarno?! Odgovor ga neće vratiti, ali možda će im pomoći razumjeti. Jer ne razumiju. Kako razumjeti totalno neprirodan događaj, da roditelj nadživi dijete? Sve pripreme za neprocjenjivo maleno stvorenje o kojem brinu i prije nego su ga vidjeli, radost i strah iščekivanja, utkana ljubav, sva podnesena žrtva, zar ostaje uzaludna?

„On je sada anđeo koji vas gleda s neba.“ Ne. On nije anđeo, on je njihovo dijete, čovjek, ima svoje ime, i da, gleda s neba, ali oni bi ga htjeli pored sebe. Nedostaje im svaki dan, svaki trenutak. S njim u srcu i mislima legnu i s njim se bude, s njim pokušavaju obavljati dnevne obaveze, slušati okolinu koja pokušava sve vratiti na staro kao da se ništa nije dogodilo. Pozivaju ih na ista mjesta, o istim temama pričaju, strahuju od odgovora na pitanje „kako ste“, zaobilaze spominjanje djeteta jer razmišljaju da možda roditelji ne žele pričati o njemu/njoj. Ne spomenuti ga, omalovažava sve ono što su prošli i što prolaze. Reći će vam ako ne žele pričati o svom djetetu. Ne olakšava raditi što i prije jer da je njihovo dijete tu, a je, u srcu, u svakoj stanici njihova tijela, ništa ne bi bilo kao prije, i nije.

Najviše pogađa ne odnositi se prema roditeljima koji su pokopali svoje dijete kao onima koji su i dalje mama i tata, koji imaju sina ili kćer ili oboje, ali nisu s njima.  Tretirati majku kao da nije ni rodila, zaboraviti da je njezino tijelo iscrpljeno od trudnoće, poroda, komplikacija, razara  razumijevanja koja su joj potrebnija od druženja s prijateljicama, povratka sportu koji je trenirala, hobiju koji je nekada voljela.

Pritisak na očeve da moraju biti oslonac i pažljivi prema svojoj supruzi su realna očekivanja, ali istodobno ne bi trebali zaboraviti činjenicu da i njima treba isto to. U ovom stanju oni su jedno drugome najveća utjeha ukoliko je njihov odnos i prije bio odnos ljubavi i poštovanja. Situaciju otežava njihovo međusobno nerazumijevanje kojeg će na trenutke biti i kod najuspješnijih parova stoga im nemojte pogoršavati savjetima ili druženjima koja će dodatno poremetiti njihovu komunikaciju, suživot. Majka i otac doživljavaju gubitak na različite načine, ali su jedno drugome najpotrebniji.

Ništa što vi kažete ili učinite neće izbrisati bol, ogromnu prazninu s kojom će se nositi ostatak života. Ono što možete je ne govoriti nepromišljeno, ne očekivati od njih da sve bude kao nekada, da su istih interesa i iste one osobe koje ste poznavali, jer nisu, nikad više. Oni su izgubili nekog važnijeg od vas, najvažniju osobu, prvu osobu koju su voljeli od početka kao nikog do tada ni nakon toga jer je ta mala osoba neponovljiva. Druga djeca koju imaju ili će možda imati ne zamjenjuju onu koju su izgubili. Čovjek nije zamjenjiva stvar. I da, žele misliti ili pričati o svom djetetu. Pitaju se što bi volio, kako bi izgledao, o svim mjestima koja su mu htjeli pokazati, trudnički dnevnik sa slikama ultrazvuka kojeg bi mu jednom poklonili, o dječjoj odjeći u izlogu koju bi mu kupili, svemu što bi ga naučili,…

Teško je. I njima i vama. Bol se ne da željom izbrisati. Možemo samo imati razumijevanja za roditeljsku bol ako smo i sami doživjeli gubitak djeteta. Ostali, iskrenu radost što grle svoju djecu i poštovanje prema onima koji to ne mogu. Treba im vremena, plakanja u svom domu kojem se njihovo dijete nije vratilo,  ne da prebole jer ne mogu koliko god to htjeli, već da nauče živjeti bez malenog čovjeka koji im znači sve, da ljubav, dobrotu i nježnost namijenjenu njemu/njoj koriste kao pokretač za gledanje sutrašnjeg dana, novih trenutaka oštećene radosti koja klonulo lice razvlači u skoro pa stari osmijeh. Možda će zvučati pesimistično, ali osmijeh koji bi imali gledajući svog sina, kćer, ostaje nepokazan i čeka dan ponovnog susreta sa svojim/om malenim/om uz pitanja: „Hoće li me prepoznati? Kako će izgledati?“ Umjesto devet mjeseci iščekivanja, život postaje tiho iščekivanje.

Imajte na umu da svatko sa svojim bolima prolazi pored vas. Spoznaja toga dovoljna je da postanemo obzirniji jedni prema drugima.  Hvala svima na ljubavi, dobrim željama, strpljenju i razumijevanju svega onog što ne vide, ne čuju, ne dožive.

Andrijina mama

Antonija Lončar Jelavić-Šako