Istaknuto

NAĐENO – IZGUBLJENO

Pronađeni, pa izgubljeni. Skroz naopako. Baš sve. Nerazumljivo.

 Mama Andrijinog nebeskog prijatelja je rekla pravu riječ: opustošeno.

Pronašao nas je, od svih na svijetu, baš nas. S njim su došli  odgovori na sva pitanja, smisao i punina životnih praznina. Jedan pogled na njega i sva dugogodišnja razbijanja glavom riješena u tren. Sve  razjašnjeno. Ono bitno. I isto tako, u trenu nestalo. Nedovršeno.  Ništa nije cijelo ostalo poslije.

Tu i tamo sjetim se nečega što bi mogla uraditi, novo započeti. Ne drži me dugo. Započnem i ne dovršim. A nikada nisam voljela odustajati. Nije ni on. Zato je njegova agonija trajala duže nego su predviđali. Rekli su da će otići za 20ak minuta kada ugase uređaj. Čudno je mjeriti odlazak minutama, besmisleno. Ostao je još nekoliko sati.

Možeš ti to smješko moj mali. – šapnula sam mu ispred lifta dok su ga odvozili na prvu operaciju. Nemoj ići….– tepla sam držeći ga tih zadnjih sati. Možda da sam ga manje hrabrila, manje dosađivala, možda bi manje patio. Ovako, nije znao za odustajanje, nisam mu rekla da to postoji.

I tako,  nešto se sjetim da bih mogla, neku ideju smišljam, pa me prođe. Izgubljenost i želje. Na dane se javi nemir, nije da inače nije tu, nego proviri da podsjeti kako ne znam što bi sa sobom. Pokrenem moždane kotačiće ali tromo škripe. Onda odem i prekopam ormar, sobu, police s knjigama. Vadim ljetnu, spremam zimsku odjeću, pa naletim na nešto njegovo. Trudničke hlače s kojima smo zajedno prošli pola Hrvatske idući na preglede. Majicu rastegnutu od trbuha zadnjih mjesec dana pred porod. Onu vrećicu sa njegovim poklonima. Dio sam svojeg bacila uglavnom ono kontaminirano šugavim rodilištem, dio poklonila, dio je tu, a Andrijino je svugdje.

Slabo se sjećam prvog Uskrsa nakon Andrije ili nekog rođendana, praznika,… nemam pojma gdje sam bila i što radila. Godišnja doba, kiša, sunce, svejedno je dok ne protrnem pitajući se je li mu hladno. Inače vrijeme je prije Andrije i poslije Andrije.

Što ću sada? – tu i tamo pitam Šaku. Sada ili inače? – odgovori. Inače.- odvratim. Ne znam. – spusti glavu. Ne znam ni ja- pridružim se.

Mijenjala bi sve. Ali kada me pita što bi umjesto nečega… Nemam pojma. Ništa mi se ne sviđa, ništa ne odgovara. Sve mi pomalo ide na živce. Ne možeš ni glazbu normalno čuti. Zar baš svaka pjesma mora imati nešto što vraća nazad? Tako ostanem tu gdje jesam. Bolje tu, na mjestu. Treba malo stati, odmoriti. Nema daljnjeg puta bez snage, zar ne?

A želje? Nemam nekih želja. Ponekad pomislim da imam pa nabavim nešto ili krenem negdje. Na kraju završi u hodniku i čeka da me opet uhvati želja. Ili izgovorim štogod da skinem s dnevnog reda znatiželjne.

Radim Andriji drvenu škrinju. Točnije, planiram. Uvijek su mi djelovale posebno,  gledala bi ih sa strahopoštovanjem i nježnošću onako tajanstvene.  Planiram to od prije njegova rođenja. Materijal, alat, spremno čeka. Izradila sam dvije do sada ali njegovu nikako. Kakvu bi, kojeg oblika, boje, čime ukrasila? Mora biti savršena jer će čuvati Andrijine stvari. Njegova škrinja s blagom. Njegova dekica, kompletić koji je dobio od ujne dan nakon što je sve pošlo nakrivo,… Došli su, proveli vrijeme s nama, zagrlili nas. Ta robica je značila nadu, vjerovali su baš kao i ja da će je jednom nositi.  Još je ljudi vjerovalo. Tamo s nama na drugom kraju svijeta. Kada je sve bilo crno, bili su tu i držali nam stranu, nisu sumnjali.

Možda sutra započnem sa škrinjom.

 Ne zamjeri maleni, ti si na prvom mjestu ali ta škrinja me baš ne ide… Što kada te zatvorim u nju? Kada sve stavim na jedno mjesto? Ovako si svugdje po stanu. Gdje da je držim? U sobi daleko od pogleda ili ponosno izloženu? Za tebe mora biti najbolja koju ću napraviti. Treba mi još vremena, trebaju mi mirne ruke i ona „to je to“ slika u glavi. Uskoro. Potrudit ću se.

Ne brini za nas. Malo smo stali jer odmaramo. Kao ono kada bi dugo šetali, pa ugledali klupu za sjesti.  E, a onda se poslije bilo teško dignuti i nastaviti. Ali jesmo, sjećaš se? Svaki put smo došli do kuće. Ni ona naša „zadnja“ šetnja kada smo “picali” iz rodilišta nije posljednja. Doći ćemo do kuće kad-tad. Klupice su prolazna stanica.

A moju želju znaš.

Imam samo jednu. Sve drugo su kratki naleti vjetra.

Samo jednu. Tebe maleni moj.

Pronašli smo se jednom, nađemo se opet ljubavi mala.

Drage mame nebeske ekipe, hvala na vašim malenim čudima i sretan Majčin dan.

Istaknuto

Nevolja nikada ne dolazi sama

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Tolstoj

Blog je započeo kao vapaj nemoći u svakodnevnom životu s ljudima koji su olako prelazili preko svega, dijelom društva koje često ne preispituje svoje osjećaje i mišljenja nego nastavlja uvriježeno ponašanje ne videći stvarnog čovjeka pred sobom. Da, svi to radimo i upiremo prstom u drugoga. Ali ovdje se ne radi o nama koliko o onim koji se sami ne mogu braniti.

Ponekada ne nalazim način, ponekad mi dođe da odustanem pa izbrišem. Ponekad se naljutim i požalim što sam uopće objavila. Baš tada, javi se mama, jedna od onih koje prolaze slično. Njezina stvarnost me ruši ali i tjera dalje. Ne, nisam, i nisu ni drugi roditelji don Quijote s vjetrenjačama. Ovo je stvarno.  Boli spoznaja da bolest i smrt dalje tjera male i velike na borbe koje ne bi trebale biti dio života. Možda bi bila mirnija kad bi znala da je s Andrijom završila agonija djece koja pate i umiru. Ne tješi što još nekoga boli, tješi što netko razumije i Andriju ne svrstava pod „ništa“ tumačeći prirodom kako  jači opstaju, a slabi izumiru. U svijetu kojem se naglašava „pozitiva“, isključen si ako širiš „loše vibracije“, a  paradoksalno crna kronika je najčitanija rubrika.

Što je s odgovornošću? Znati znači i odgovorno se ponašati. Dio svijeta nas uvjerava kako ne znaju što bi s nama ili tapšaju izdaleka.  Naša djeca su dio nas i živimo s njima svaki dan. Život, uz sav trud čovječanstva, nije određen samo ljudskim mjerila pa tako ni smrt.

 Ovo je dio života jedne majke koja je sa mnom podijelila sveto i privatno, dopustila mi da i ja s njom podijelim svoje, i dijeli sada s vama. Hvala joj od srca, posebno za ono što je svojim riječima učinila za mene. Tekst je malo prepravljen, inicijali izmišljeni, radi očuvanja anonimnosti. Molim vas, nemojte preletjeti preko ovoga kao naslova novina. Ona je tu, osvrnite se oko sebe.

Nevolja nikada ne dolazi sama. (narodna)

  • Sredina u kojoj živim je brutalna prema otvaranju ovog djela duše. To je prilično kontradiktorno, jer je kult smrti jak, sahrane i dalje imaju važno mjesto u društvu. Ali, ljudi ne vole slušati o tragedijama i gubicima. To trebaš  preživi dostojanstveno i u sebi. Misle ako vas prekinu i ne podsjećaju na to da vam pomažu. Ne pamtim više koliko me ljudi pitalo imam li još djece, od porođaja do danas. I to olakšanje kad potvrdno odgovorim razjeda. Kao da smo sahranili kućnog ljubimca. Da ne pričam što je broj njegovih proživljenih dana njima zanemariv za patnju. Obično čujem “pusti to, da su ti ostala djeca zdravo samo, ne prizivaj…” I više ga ne spominjem… Iščitavam vaše postove kad me preplave emocije. Pomognu mi da izbacim iz sebe sve, da prihvatim, da znam da nisam sama…

Iz zdrave blizanačke trudoće, upala sam u pakao koji ste opisali i koji živite. Nakon rođenja obje bebe su postale cijanotične i hitno transportirane.  Riječ je o kompleksnim srčanim manama. Moj N. je preživio. Operiran je u petom danu života i sad čekamo drugu operaciju. Suvišno je pisati o strahu u kojem živim zbog trenutne situacije, otkazanih kontrola i nove operacije koja ga čeka. Plašim se da i njega ne izgubim. Za R. nisu mogli ništa učiniti. Imao je i drugih problema s unutrašnjim organima uz kompleksnu srčanu manu.

Što je najgore nisam mu se mogla posvetiti, jer sam morala biti uz drugo dijete. Vidjela sam ga tri puta u životu.  Kada sam stigla u grad gdje je bio, vratili su ga u drugi, a kada sam stigla  tamo,  umro je poslije par dana.

Morala sam izabrati pored kog djeteta ću biti i kome sam potrebnija. Taj osjećaj ne bih poželjela nikome na svijetu.

O vezi naših dječaka najbolje govori to da je N. na dan sahrane brata čitav dan plakao. Ništa ga nije moglo umiri. Bio je užasno uznemiren. Narednih dana uopće nije imao glasa jer je potpuno promukao. I duboko vjerujem da je njegov brat njegov anđeo čuvar i da ga pazi, jer on super napreduje. Za sad nema nikakvih razvojnih problema niti dodatnih zdravstvenih tegoba. 

Imam dojam da živim podvojen život. Koliko sam sretna što dobro podnosi sve, toliko hoću umrijeti koliko mi drugi nedostaje. Iz dana u dan sve više i više. A u svoj ovoj priči teško mi pada činjenica što N. nije zdrav. Ako smo morali doživjeti gubitak djeteta i podnosimo tu žrtvu, da makar ovaj drugi ima šansu za bezbrižan život. Ali život je htio drugačije.

Obitelj se povukla. Njima je teško da se o R. priča, a ne prihvaćaju da je N. bolestan i nas predstavljaju kao paničare koji zdravo dijete maltretiraju bolnicama i oprezom. Nadamo se da će sve uspjeti riješiti operacijom. Kako bude rastao imati će još zahvata. Trenutno ima shunt (umetnuto pojašnjenje – šant – U medicini, spoj dvaju anatomskih kanala koji omogućava miješanje njihova sadržaja, najčešće u srčano-žilnom sustavu.) koji mu polako postaje mali i anksioznost sa kojom živim jer su granice zatvorene i ne može na kontrolu i dobiti datum za operaciju je nešto strašno. Zasada nema nikakvih tegoba, ali saturacija kisika je niža i pada zato što prerasta taj shunt. Nikome ne možemo objasniti situaciju u kojoj se on nalazi. Posebno tokom ovog virusa. Oni gledaju njegovo vanjsko stanje, izgled i to im je dovoljno.

Od svih smo se udaljili. Suprug i ja okrenuli smo se jedno drugom. Ne podnosim kada me uče što da radim i kako trebam izbrisati sve i krenuti ispočetka. Niti mogu podnijeti kada mi kažu: “N.nije bolestan!”. To može lako zavarati da ponekad pomislim kako sam stvarno umislila težinu njegovog stanja, da ga izvedem na prelijepo vrijeme vani ali znam da ću se sutra ja, a ne oni, nositi sa posljedicama tretiranja njega kao zdravog djeteta, što on nije. 

R. smo sami sahranili. Nisam htjela nikoga pored sebe. Zbog toga što su ga svi otpisali za života. Čim su čuli da mu nema spasa nitko ga više nikad nije spomenuo. Suprug ga je svakodnevno obilazio i kupovao sve što treba. Sve njegove stvari ostavili smo odjeljenju za neonatologiju. Htjeli smo donirati organe, nekako pomoći djeci kojoj se može presadi nešto njegovo, da živi kroz njih ali u ovom dijelu svijeta to se ne radi sa novorođenčadi.

On je 40 dana bio na lijeku i to ga je održavalo u životu. Čim su mu isključili taj lijek uvenuo je praktično. Drago mi je da sam ga vidjela makar takvoga.  Htjela sam ga odvesti kući kad ga isključe sa tog lijeka da bude među nama, da makar umre s obitelji. Međutim umro je skoro 24 sata nakon što je lijek isključen. Namučio se. Čitava bolnica je plakala za njim.

On je uvijek sa mnom. Osjećam ga, pjevam mu, sanjam ga. Vidim ga kroz N. Posadila sam cvijeće za njega na terasi. 

Imamo malo stariju kćer. Ona ne može shvati sto se s njim desilo. Pokušala sam joj objasniti kako nije narastao, pa da su doktori pogriješili, pa da je na nebu. Ništa joj nije jasno. Svako malo pita je li on ne dolazi zato sto nas ne voli ili traži da vidi njegovu sliku kolika mu je kosa sada. Zato nemamo po kući uspomene na njega. Slike i to. Spominjemo ga isključivo samo suprug i ja  navečer kada se osamimo. I iz dana u dan sve više nedostaje. Znate i sami. Ali što ste i sami rekli ta fizička bol, to nedostajanje nekako me oplemenjuje. Podsjeća me koliko je život slab i krhk, koliko je njegova žrtva ogromna opomena da se sve može srušiti u sekundi. 

Tijekom trudnoće nisam znala. Oni su bili krupni zdravi blizanci. Nakon porođaja nisam ih ni vidjela  (carski rez). Odveli su ih,a ja ostala u bolnici. Tek 14 dan nakon njihovog rođenja vidjela sam ih prvi put. N. se tada zalijepio za mene, nisam ga mogla spustiti iz naručja. Stalno je plakao, bio je uplašen, toliko vremena sam. Zato sam se morala njemu posvetiti,  suprug je preuzeo brigu o R. 

Nadam se da sam vas makar malo utješila svojom pričom. Koliko god ljudi nemaju strpljenja za nas mi moramo biti svjesni koliko smo jaki i hrabri. Najlakše je odustati. Ali sve ima svrhu. Pa i ovo. Ako ništa da makar upoznamo sebe i lakše živimo u svijetu u kojem je sve “bruto i neto”.

Ponekad napišem nešto na društvene mreže pa izbrišem. Znam što ljudi misle, kako reagiraju. Bude mi krivo što tako javno izlažem djecu. Ovdje, znate, bolje je da se krije, da se ne zna.

A ja želim da svi znaju. Ne da bi ga sažalijevali, nego da znaju koliki je heroj i junak. I on i njegov brat. Što je N. do sad preživio i proživio netko neće za života. Želim da je i on sam ponosan na sebe, a ne da se skriva jer je “drugačiji”.

❤ ❤

Istaknuto

Novo mjerilo

Čovjek je podložan promjenama. Neke su nepovratne. Neki događaji, sjećanja, doživljaji su nezaboravni. Ostaju duboko u nama i onda kada pamćenje pobrka lončiće.

Smrt je jedna od tih. Andrija nije umro mirno i spokojno, onako filmski. Stvarnost je  surovija.

Patio je. Borio se za svaki udah. U našem naručju. Bolio ga je naš dodir, sve ga je boljelo. Nadam se da nikad neću saznati koliko.

Teško ti je čuti? Nije me briga, njemu je bilo najteže. A mi? Mi smo mogli samo gledati, uzaludno plakati i moljakati. Džabe svi aparati, doktori, tapšanja po ramenu, sve ono mučenje koje je pretrpio kao da je bilo nizašto.

S tim treba hodati svaki dan. Pravo je čudo biti živ nakon dodira hladnog tijela vlastitog djeteta. Ispratili su nas iz sobe dok ne skinu s njega ostatke cijevi i pitali u što ga želimo obući. Vratili smo se s robicom koju sam pripremila za njegov život, a ne smrt, okupali ga, obukli (to je prvi puta da sam mu promijenila pelenu), izljubili, mazili i predali njegovoj sljedećoj postaji, mrtvačnici. O ovome je teško pričati, teško je time opteretiti odnose. Nije bio tu kada sam ga prvi puta zapravo nosila, podignula ga onako bez ograničenja cjevčica i uređaja, noseći samo njegovo tijelo. Gdje je tada bio? U kojem se trenutku ide u Nebo? 

Dane prije strpljivo sam gledala kako ga različite medicinske sestre i doktori, diraju, hrane, rade s njim što ih volja. Tješila sam se kako će to proći, doći će moj red biti mu mama i raditi sve što mame rade.

Pustila sam ih. Da su samo znali kako je teško suzdržati se, ne uzeti ga i pobjeći daleko od svega.

Van njegove sobe, ljudi su kao i inače živjeli svoje živote. Teško za prihvatiti ali to tako ide. Zašto je onda neprihvatljivo što se nečiji smjer nenamjerno promijenio, što sada živi svoj život na drukčiji način?

Kako izgleda život nakon? Ne izgleda, ali funkcionira. Skupljaš ostatke sebe, preslažeš ih, krpaš, svjestan kako treba graditi ispočetka.

Ono, ne da mi se. Nezainteresiranost za svijet okolo normalna je pojava. Izmjenjuje se zajedno s naletima volje i sitnim koracima naprijed. Jedna riječ ili zvuk vrati te nazad. Lani u ovo doba Andrija je bio živ. O tome razmišljam zadnjih dana dok slušam površna ogovaranja ili poslovna zastrašivanja. Zar stvarno moram ovo slušati nakon svega? – mislim se. Naspram njega sve je to ništa. Tako stvaran osjet njegove meke kosice briše gluposti kojima se inače zamaramo.  Dok mi nabrajaš „probleme“ sjetim se mame koja upravo sada prolazi što i ja. Saznala je da njezino dijete ima srčanu manu, čekaju ga operacije i borba kao Andriju. I živi tu, blizu. Nova jaketa i recept dana nakon saznanja ovog, nemaju mjesta u mojim kapacitetima.

Dokle se trebaju događati loše stvari da bi ljudi shvatili kako ima bit-nijih?

Sve što sam prije slušala i radila sada je ništa naspram Andrije. Nije to depresija niti dijagnoza, to je novo mjerilo kojim htjeli ili ne, doživljavamo sebe i svijet. Problemi kojima se međusobno opterećujemo, nervoze koje prenosimo, sve je to tako nepotrebno naspram onog što smo vidjeli i doživjeli. Stalno balansiranje između  moram/mogu i neću/ne mogu zavara na trenutke stvarnost. Ništa nije kao prije; prioriteti i odnosi s ljudima, s Bogom, sa sobom. Jednostavno se ne uklapa u stare mjere, ne podržava iste interese. Često osjetim pritisak za upornim vraćanjem na staro. Ne ide. Ne znam kako se zove prostor između niti jesam li u njemu. Na trenutke zaista sve izgleda kao nekad, vješta obmana.

 Gledali smo film. Punih sat i nešto nisam se sjetila. Uživljena u radnju, doživjela sam pljusku na kraju. Film je završio, stvarnost dočekala.

Ruše me stvari koje prije nisu, ne diraju koje prije jesu. Manje toga je smiješno, manje toga veseli ali nešto bolje razumijem. Možda će netko pomisliti da mi nije stalo. Ne, samo me nije briga za nebitnosti. E, tu nastaje problem. Nemamo svi ista mjerila. Moje važno tebi je možda dosadno i obratno. Naravno da se ljudima ne sluša mjesecima o smrti jednog djeteta. Za očekivat je i da se nekome tko je izgubio dijete ne sluša o dućanu koji nije radio navečer ili što je netko rekao o nekome. Ma budimo iskreni, nikome se ništa ne sluša u prevelikim količinama.  Nakon svega, ne rješava mi se tuđe probleme koje ne žele riješit ali uredno kukaju, ne ispunjava mi se nečije „glazbene“ želje, ne slavi mi se uvijek kada se nekome slavi, ne živcira jer je neki koncert sutra, a najavljuju kišu, ne podnosim izmišljenu paniku o nečemu tako životno sporednom.

Više-manje nije me briga hoćeš li zamjeriti jer sam zaboravila kad i što radiš. Ne sjećam se što si mi ispričao nedavno? Nećeš ove godine moći na putovanje? Smak svijeta, a? Udebljala si se. Čestitam, dobro jedeš. Koliko je to zaista velik problem, je li ti šteti zdravlju? Susjeda te krivo pogledala ili zbog perfekcionizma čistš kuću pa si ljuta što nećeš izaći vani prošetati s djecom? Daj, prošetaj! Shvaćaš? Zoveš uspaničeno izazivajući mi predinfarktno stanje da me informiraš kakav si (promašen) poklon dobila. Zezaš?!

 Dok mi nabrajaš napuhance (=preuveličane ili izmišljene probleme), u sobi sam s Andrijom i zar ćeš mi zaista doći s tim?

 Čak mi se sviđa pomalo ovo „zaboli me“. Kako je maštovita žena rekla: „…taj tvoj mali bio ko pravi učitelj… nas je puno svega naučio…“ Možda bi više od mene volio školu, tko zna. Jedan njegov otkucaj srca mijenjala bi za sve gluposti kojima sam obasuta. Jedan njegov pogled zamijenila bi za lažne ljubaznosti i isprazne razgovore. Da mogu izbrisala bi bol s njegovog lica… Andrijin prvi osmijeh vidjela sam tek dan nakon što je umro. Mogli smo odlaziti u podrumsku hladnjaču. Čula sam da se zna dogoditi, ali tada sam i vidjela. Smijao se. Blaženi osmijeh. Možda jer ga više ne boli ili je sretan. Ma vjerojatno jer je znao da mi „duguje“ samo to, jedan maleni osmijeh. Možda je pomislio: Napokon gotovo!  – dok sam ja molila da ne bude još kraj. Na sprovodnoj misi uspio nas je nasmijati. Svećenik je imao istu frizuru kao on. Prvi put kada sam ga napokon vidjela i dodirnula, plakao je. „Zgužvan kao ja dok plačeš“ – šapnula sam mu s ljubavlju. Za svaki njegov pokret me bilo briga, za svako meškoljenje i svaku iglicu koja ga je ubola. Svijet vani za mene nije postojao. Moj svijet je bio tu.

  Nova mjerila, stare istine. Ništa izmišljenoga pod kapom nebeskom. Ni prvi ni zadnji. Niti smo popili pamet cijeloga svijeta.

Zemlja se okreće bez njega. I nije je briga.

Bez Andrije mene nije briga.

Glavinjamo i živimo. Zasada dovoljno.

Možda i nismo tako izgubljeni, možda smo pronađeni.

Žao mi je i hvala ljubavi moja mala. Volim te i tada i sada i sutra i tamo i ovamo i onamo i ovako i onako… U svakom slučaju i uvijek te volim.

Jak i kada smo mi slabi.

Istaknuto

Vrijeme

Vrijeme i posao

Koja su mjerila životnosti života?

Izgleda da zadovoljavamo  nepisane kriterije. Prvi i osnovni je povratak na posao. Dimni signal da je sve u redu. Više sam puta čula pitanje radiš li? nego  kako si?. Ozareni izraz lica osobe koja dobije potvrdan odgovor omogućava naš daljnji razgovor ili prekida započeti ukoliko je odgovor niječan. Tema posao je kao izlaz u slučaju nužde onima koji u susretu s nama ne znaju što bi. Joker zovi u zaobilaženju „imena koje ne izgovaramo“, teme koju vješto zaobilaze. Imala  sam veliku potrebu pričati o Andriji, iako spominjanje u društvu kvari raspoloženje prisutnih. Želja je i dalje tu ali  opreznija. Svetinja se ne daje psima. Bolje probirem kome ispričati, a pred kime bi to bilo bacanje bisera u blato.  

Smrt djeteta nije obavljen zadatak nakon kojeg ideš dalje, zatvoreno životno poglavlje poslije kojeg uzdignute glave gaziš u nove pothvate. Ono nema izlaz u slučaju opasnosti, vatrogasni aparat za gašenje tuge. Nema nazad. A naprijed….? Ovisi kako ovo naprijed definirate.

Ljudi žive u godinama, mjesecima, danima, minutama. Odbrojavaju vrijeme računajući koliko je dovoljno vremena prošlo za nešto. Prema vlastitim kriterijima mjere naše vrijeme. Sjećam se, jednom prije, čula sam da tuga ima određen rok od godinu dana i kako nakon toga morate ići dalje. „Koja glupost!“ – pomislila sam. Zar možeš boli gubitka dati rok trajanja? Otkad je tuga nepostojeća u ovom happy svijetu? Zar i ona nije dio života? Zar uz nju ne možeš imati druge osjećaje? Kužim što je pjesnik htio reći u najboljoj namjeri i strahu da osoba „ne zapne“ ali ne podržavam  tvrdnju. Vrijeme koje liječi rane, liječi ih onima čije rane to izravno i nisu. Ranjenima daje vrijeme u kojem uče nositi ih, navikavajući se na nove sebe.

Je li povratak na stare postavke, ukalupirane satnice posla, obaveze, znak da ideš dalje? Djeluje li? Da i ne. Da, jer nemaš previše vremena za plakanje i posjećivanje groba, izradu uspomena, gledanje fotografije. Ne, jer je sve i dalje tu, osjećaji ne nestaju. Nijedna kolotečina ili djelatnost ne briše stvarnost.

Što nam je vrijeme donijelo? Zaborav okoline, manjak vremena za njega, za sebe, zagušujuću i veću prazninu. Kako ide dalje, teže pada spoznaja o vlastitoj nemoći u mijenjanju prošlog, zbunjujuća buđenja s pitanjem što je stvarno.  Kako uskladiti život  od prije, s onim provedenim sa njim, i ovim vraćenim na izvana slično onom od prije ali totalno drugačijem? Najviše od svega zbunjuje što u svakodnevici nema njegovih tragova. Kao da nije bio tu, a stvarniji je od svih kojima smo okruženi. Stvarniji onoliko koliko je bio istinitiji u svom postojanju.  Smrt ne dopušta promjenu the end-a. Sve što jesam, sve što mogu, sve što želim, radim, ne mijenja kraj. Shvaćanje ovoga,  donosi gubitak sebe, krizu identiteta, pitanja o smislu i besmislu, bezvoljnost, nezainteresiranost u  međuljudskim odnosima,…  Želite čuti da je sve u redu? Da ćemo nastaviti  gdje smo stali? Letjeti iznad ovog kao „ptica mladih krila“?

 S vremenom tuga dobiva sjetnu i ljutu pratiteljicu, nešto slično oholosti. Odražava se netolerancijom na pametovanje o onom što smo prošli i što bi sad trebali, zgražanjem nad uspoređivanjem u kategoriji čiji je gubitak veći. Ljudi mi znaju reći: „Vidio sam vas u novinama… tužno. Al znate ja sam prošao nešto slično, još gore, udovac sam,…. I poznajem ženu kojoj su sva djeca pomrla. Vidite da vama nije najgore, uvijek ima gore.“ Ili:  „Ti si svoga barem držala u rukama…“  Zar je to neko natjecanje? Ne, hvala. Ne želim se natjecati ni uspoređivati, kamoli pomisliti kako mi je najteže, jer u pravu ste, Andrija je nešto najbolje od mog života. Držati njega ispunjavalo je radošću i ljubavlju sve pore, rupe, klance i pećine moje duše i tijela.

“Ima li što novo?” – pitaju sa smješkom gledajući mi u trbuh. Nisam odmah shvatila na što misli. Kaže tetka da već duže propitkuju kad ćemo na drugo. Kratka pamet, dugi zabadajući nos što prelazi granice intime i pristojnog ponašanja. Bezobrazni jad ljudskih potreba uz zadrto shvaćanje idućeg djeteta kao utješne nagrade. Ne znam vrijeđa li više ili ljuti.

Ne moraš razumjeti da bi poštivao.

Zato je došlo vrijeme za „šutnju“. Ovo je priprema za sva obiteljska okupljanja gdje se neće spomenuti, za prijateljska druženja koja zaobilaze „teške teme“. Ta „šutnja“donosi barem malo mira, dostojanstveno prihvaćanje da je puno veći od prividnih ljudskih veličina, zaštitnički motreći tko je vrijedan dijeljenja i otkrivanja nečeg mi tako svetog.

Vrijeme ide, ljudi žive svoje živote, napominjući kako ne smijemo stati, zapeti na onom što se dogodilo. Koja zabluda. Tamo s njim iako najteže bilo je i najbolje, najiskrenije, najživotnije. Nikada to ne bi mijenjala za nestvarna životna mjesečarenja. Stvarniji od sadašnjosti.

Zato, idi svojim putem, nije nam isti. Ne analiziraj, ne zbrajaj brigu, pusti da budemo. Ne zaustavljam život ni vrijeme, samo trenutke koji me nakratko vrate njegovom toplom obrazčiću. Uspomene. Ne diraj u to! Svoje vrijeme računaj kako hoćeš, moje pusti na miru. Smrt nema rok trajanja, nema probni period i povrat. Ljudski je rod nikad nije prebolio, zar onda da ne utječe na mene?

Pitali su me nedavno pada li nam teško ovo vrijeme, njegov skorašnji rođendan? Proživljavamo li sve ispočetka?  Brižno pitanje koje me začudilo. Zar ne znaju da nije bitan dan ni godina, da s njim budna dišem i umorna spavam? Lijepo što se sjete godišnjice, ali smrt ne broji godine kao život.

A opet, ne želim ga zatvoriti u svoj ormarić sjećanja. Želim da znaju da je tu. Ne kao dio naših srca, kako nas tješe pojedinci držeći ga samo uspomenom, već kao čovjeka za sebe, vrijednog divljenja i poštovanja.

Draga mama

Draga mama,

pišem ti s nadom da ćeš razumjeti.

Gdje si? Kako  prolaze dani? Živiš li bez svoje/g malene/og?

Božić je.  

Slavimo rođenje maloga Boga.

U surovoj štalici blaženo spava u naručju majke. Gledajući ga, nitko ne primjećuje grubu stvarnost hladne i smrdljive štale.  Tu je, ništa drugo nije važno. Zajedno su.

Što ti vidiš? Gdje ti pogled bježi?

Razumiješ li, vidiš li što i ja? Nije tu. Ne vidim ga. Osvrćem se i primjećujem samo zemaljski jad  i mulj svoga dna. Vidim ljude koji okreću glavu od mene.  Vidim ništavilo, ispraznost, besmislenost.  Vidim bližnje zarobljene problemima, bolestima, ranjene i izgubljene,…

 Nije tu.

Zvijezda repatica ne osvjetljava ovu noć. Zašla je s njim. Ne, ne želim pisati o crnilu. Možda i nije dobro da ti pišem …  Nemoj zamjeriti. Razumjeti ćeš,  zar ne?

Razumjeti ćeš zašto ne kitim bor, zašto mi je teško staviti jaslice. Ne želim da Isus misli kako nije dobrodošao ili da sam ljubomorna.

Ti znaš zašto je tuga srca  jača od radosti s drugima, zašto mi je draža tišina moje prazne štale nego šušur došašća.

Potrudit ću se, naći će  toplo mjesto u mome domu.  Položit ću ga pored njegove majke. Njezina ljubav i smirenost  grijat će ga u svijetu koji nije imao mjesta za maleno dijete.

Pišem ti jer nećeš od mene očekivati blagdansko raspoloženje, vesele obiteljske gozbe, miris kolača, sređenu kuću. Za koga da ih pečem?  

Znaš, ljudi kažu svašta, više ni ne slušam. Kao da su riječi  čarobna formula. Nisu bile ni kada sam zamolila da ostane. Nisu izbrisale sva  djela koja su vodila gdje nismo htjeli ići. Kažu, dobronamjerno. Znaš kako te riječi odzvone u glavi. Ipak, napredujem. Ne odgovaram uvijek. Čemu? Samo tiho zahvalim što ne razumiju. Voljela bih da i ti ne shvaćaš, da ne čitaš retke između napisanog, da nisi doživjela šutnju. Onu šutnju.

 ( „Na kraju nećemo pamtiti riječi neprijatelja, već šutnju naših prijatelja“.)

Iako je bio dobar dječak, nisam ga mogla obradovati poklonima  za sv. Nikolu. Propustio je naše iznenađenje koje bi mu stavila pod jastuk, naše poljubce za dobro jutro i ludovanja cijelog dana. Taj dan je prošao. I ovaj će.

Napravila sam adventski vijenac. Nedjeljom na njegovom grobu upalimo još jednu svijeću odbrojavajući vrijeme do Božića. A što ćemo tada? Što za Božić? Hoće li i taj dan proći?  

 Želiš li pobjeći negdje te dane?  

Hoćeš li se razočarati kada i tamo budeš ista ti, praznog naručja?  

Ove godine neće biti poklona. Zar se ljubav može kupiti? Slavljeniku Isusu poklanjam ono što imam. Znam da tuga nije najpoželjniji dar Božića ali je tu. Čemu se se pretvarati da nije, glumiti tješeći druge? Neću dati običajima prijeći preko svega kao da ništa nije bilo.

Moj Božić je drugačiji.

Moj Božić je kao ta hladna i otužna štalica.

Gle čuda, baš u jednoj takvoj rodio se Spasitelj svijeta!

Proći će i ovi dani. Neki tvrde da prođe sve. Neću im ništa odgovoriti. Samo tiho zahvaliti.

 Razumijemo se, zar ne?

KRIVNJA

Krivnja

Što s njom?

Tu je. Od samog početka. I nakon kraja.

Ne kao faza tugovanja, kao posljedica, već ljepljivi pratilac težine u prsima. Otkriva dno i uzburkava nakupljeni mulj. Realna i nerealna, nametnuta i očita s velikim –  što bi bilo da sam…?

Smrt ne ostavlja izbor, ne nudi ALI.

Jesam li sve učinila? Gdje sam pogriješila? Što mi je promaklo? Nisam dovoljno pazila? Nisam ga zaštitila? Nešto sam krivo pojela, popila? Prenatalne tablete? Manjak željeza? One što mi je dala ginekologica? Šok? Stres? Zračenje? Infekcija? Bakterija iz nečijeg wc? Iz mora? Iscrpljenost? Pad imuniteta?   Ali… svega je bilo prvih mjeseci, prije nego smo znali, dok su se malene stanice dijelile i izgrađivale organe. Što je pokrenulo ovakvu diobu? Kada je to počelo? Zašto? Što je bio okidač? Geni? Moji? Suprugovi? Kombinacija naših? Jesmo li trebali ići u Linz, a ne Munchen?  Je li porod mogao proći lakše? Jesam li što krivo radila za vrijeme poroda? Je li mu to izmorilo srce? Zašto je ona ginekologica bila nehumana? Negdje sam joj se zamjerila? Možda smo trebali tražiti drugog kardiologa? Dignuti uzbunu kada su priznali da nisu izveli najbolje operaciju? Možda im nisam trebala potpisati za drugu operaciju ako ne znaju što treba radi? Zašto nisam ništa poduzela nakon puknuća aparata? Kako im može puknuti uređaj o kojem ovisi život? Zašto sam dopustila da ga muče više od potrebnog? Kako nisam znala bistrije razmišljati? Zašto nisam reagirala, a sve je u meni vrištalo vidjevši kaos propusta i pogrešaka? Zar mu nisam mogla omogućiti barem jedan lijep dan, samo jedan? Kako je pored žive majke umro gol, bos, izgladnjen i namučen?

Za njega bi svijet okrenula…  Zašto nisam?

Zeznula sam. Samo ne znam gdje.

Zar je zaista nerealno misliti da pogreška u hodu ne može utjecati? Zar prevencija nije bitna u sprječavanju?

Ima li smisla tražiti krivca? Ili živjeti u blaženom neznanju? Adamu je kriva Eva, Evi zmija, …

Krive li me drugi?  Izleti im ponekad. Možda nesvjesno.

Kako dalje ne znajući što radiš krivo?

U ispovjedaonici Bog oprašta i zaboravlja grijehe. A ja? Ljudi su zlopamtila, teško opraštaju, još teže zaboravljaju. Oprostiti sebi?

Žaljenje koje ostaje nakon smrti neće biti izbrisano životom koji ide dalje, što god radili, gdje god bili. Briše ga istina i pravda. A opet kada saznam… Što ako sam zaista krivac? Kako to preživjeti?

Hoćeš li mi oprostiti?

 Maleni, znam da si me čuo kada sam te molila za oprost vidjevši svoju krivnju. Nisi mi ništa odgovorio, nikakav znak dao. Borba te izmorila. Nisam dala sve od sebe ma koliko me pravdali. Ne znam zašto nisam, što je zapelo iznutra, zašto nisam mama lavica. Svi ljudi griješe, a nemamo uvijek priliku ispraviti učinjeno i propušteno. Sramim se. Vidjela sam svoje ja. Nije lijepo. Baš je tebe dopalo.

Oprosti. Sve bi sada bolje napravila. Nakon bitke smo pametniji, barem oni koji prežive. Što to sad vrijedi? Da ne ponavljam iste pogreške? Zar si ti moja lekcija? Ma nikada te ne bi dala za bolju i pametniju sebe, iskoristila te za pouku! Što znači izvlačenje dobra iz nečeg lošeg? Vrijeđa me izgradnja vrsnije mene na tvojoj muci. Samo, kako ću ti doći ništa bolja nego sada? Reći ćeš da se nisam opametila, da ne cijenim sve ono što si mi pružio. Da samo znaš … Ti si najbolje od mene, za mene i preko mene. Ti si čudo. I baš sam tebe dopala.

 Oprosti što nisam radila bolje, bila bolja. Priznajem, gubila sam se u strahu, nemoći, ljutnji. Kajem se.

Oprosti. Šapnut ću ti svaki put u kameno uho groba. I nositi svoju krivnju kao dio nas.

Volim te.

Nestvarno stvarno

Obraščiću, sanjala sam te. Dugo mi je trebalo nakon buđenja da se sjetim što je zbilja.

Bio si živ. I pričljiv za jednu bebu. Obraščići topli i mekani, kosica glatka i mirisna.

Pomalo sam shvatila što je stvarno, a što nestvarno. Datum ne laže, danas je osam mjeseci od našeg rastanka.

Ponekad se zbunim i začudim.  Zaista nisi tu? Kao neki film. Kola hitne, avion, aparati, strka, liječnici, oživljavanje malog djeteta,…  Gdje sam bila, što radila? To si ti. Plaviš se. Rukama pritišću tvoja prsa. Tu smo uz tebe i kad su nas izveli iz sobe. I poslije kada si bio stabilno, ponovno rumen i živ. Nestvarno zar ne? Kako je to uopće moguće? Pa dan prije rekli su da je operacije prošla dobro. Kada, kako se sve promijenilo? Nismo te stigli pripremiti na ovo. Nismo sebe pripremili na tako nešto. Može li se biti spreman?

Voljela sam te maziti koliko su prilike dopuštale, susprežući se da te ne uzmem, ne izgrlim i izljubim cijeloga. Utisnula bi poljubac u maleni obraz, pa na čelo, zadržavajući se dugo, upijajući tvoj miris, a kada nitko nije gledao naslonila bi nježno obraz na obraz.

Prvo što smo ti kupili, neznajući je si djevojčica ili dječak, bio je mali body za novorođenčad, na narančasto – svjetlo smeđe prugice, a podloga bež boje. Na lijevoj strani prsiju imao je izvezenu žirafu. Nosila sam ga u tvom kuferu s hrpom drugih stvari koje nikad nisi iskoristio. Kufer je stajao neupotrebljen do zadnjeg dana.

Uvijek si nam se vraćao i bilo je nezamislivo da je zaista došao kraj. Pažljivo su savjetovali da otiđemo u sobu po odjeću za tebe dok izvade cijevi, infuzije iz malog tijela. Nisi bio plav, niti rumen, već blijed i napaćen.

 Što obući djetetu za ukop?

Otvorila sam kufer. Imao si prekrasne robice. Sa samo 4 mjeseca u trbuhu strpljivo  si čekao pored polica u dućanu dok proberem i odlučim se za žirafa body i bež kapicu, babarinić na medu, bijelo-žute čarapice, …  Prvo što smo nabavili, prvo i zadnje što smo ti imali priliku obući.

Pomislila sam da će biti premalen, ali toliko si smršavio da te žirafica prerasla.

Često me zbuniš. Tu si, a sve što je bilo čini se ponekad nestvarno. Da ne boli ovoliko, stvarnost bi me uvjerila u nestvarnost svega.

Utoplili smo te bijelom dekicom i oko tanašnog vrata objesili naše lančiće.

Znam da ti ne može biti hladno, ali … Stiže zima. Ubija pomisao da te ne mogu ugrijati. Postavljam nerealna pitanja i sekundu kasnije sjetim se-  hladnoća i kiša ne mogu ti ništa. Sada ti, maleni, nitko ne može ništa. Nema grubih bolničkih ruku, nema mučnih pregleda, jakih lijekova, gladnog trbuščića,…

A opet … nema ni nas. Samo u snu tako stvarnom  gdje ti je obraščić i dalje neodoljivo mekan, kosica glatka i mirisna. Čini se kao da ne znaš za ono što je bilo. Bolje tako. Mirno spavaj ljubavi moja mala.

Volim te i mazim u stvarnosti i daleko izvan nje.

Andrijino srce

Ima jedno srce…

Jedno  hrabro srce koje ne kuca više.

Ima jedno srce od kamena i zemlje što povezuje dva svijeta; čekanja i ponovnog susreta.

Kamen za hrabrost i srčanost, upornost, strpljivost, ljubav jaču od smrti.

Zemlja kao nada, plodno tlo za bolje i ljepše sutra.

Oba srca pripadaju Andriji, našem dječaku, borcu.

 To je srce i svih njegovih supatnika, malih, a velikih srca koja kucaju prkoseći alarmima bolničkih uređaja kao i onih čija su završila svoje bitke na ovom svijetu.

Saznavši za srčanu manu, otkrili smo cijeli jedan nepoznati svijet.

 „Vaše dijete ima sindrom hipoplastičnog lijevog srca.“ – rekao je dječji kardiolog nakon nekoliko dana brige, straha, pregleda, putovanja, potvrdivši sumnju ginekologice. Čula sam za svakakve sindrome ali za ovaj nikada. Nažalost, te riječi sve češće čuju i drugi roditelji. To su riječi koje preživiš ne znajući kako. Izašli smo iz klinike s brojevima statistika u glavi, uputama za novi pregled i nasred ulice zagrljeni plakali. Što to znači?  Što ga čeka? Pitanje na pitanje, briga na brigu i odlučnost za borbu. Ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.

Krenuli smo, dan po dan. Pripreme, pregledi, rođenje, transport jedan, transport drugi, lijekovi, prva operacija, korekcija prve operacije, zahvat ovaj, onaj,… Najteža i najljepša 32 dana.

U jednom od tih dana, stajali smo uz njega stisnuti između hrpe uređaja, kabela, cjevčica. Čudan je to bolnički odjel, nevjerojatna djeca ondje borave. Njihova patnja i borba je van svih okvira. Ne podliježe pravilima, kalupima, svijet u svijetu, mijenja sve, ostavlja bez teksta. S čuđenjem promatrate mala čuda. Potaknut ovim, suprug je izrazio želju o gradnji spomenika koji će Andriji biti podsjetnik na veličinu onog što je prošao, znak naše ljubavi i ponosa. Svidjela mi se ideja o suhozidnom srcu, maloj oazi u kojoj će moja dva čupava frajera saditi i kopati razno korisno bilje. Dogovorivši se, veselo smo objavili Andriji kako će po povratku kući, kada prođe sve što treba, pomoći  graditi svoje srce, a zasađene biljke koristiti i poklanjati drugima.

Plan se nije ostvario. Andrijino hrabro i tvrdoglavo ali napaćeno srce, prestalo je kucati.

Vratili smo se sami. Na njegovom grobu, dodirujući hladni kamen, spomenik je došao u misli. Nemoguće je opisati što nam je sve bilo i što je u glavi (osim Andrije), ali odluka je ostala, gradimo srce, Andrijino srce, onakvo kakvo bi zajedno s njim.

Krenulo je ozbiljno. Mjerenja, nacrti, priprema terena, čišćenje, ravnanje, iscrtavanje linija,  obavještavanje obitelji, rodbine i prijatelja. Uključili su se u radne akcije obično organizirane subotom ili popodne nakon radnog vremena. Kilometri i kilometri jer gradimo u mjestu gdje je Andrija sahranjen, pola sata vožnje od Splita. Nabavka i prenošenje alata, dijeljenje zadataka sudionicima, zajednička druženja i fotografiranja. Povećavao se broj ljudi koji su ulazili u svijet srčekovaca, svijet Andrijinog srca.

Radilo se koliko se moglo, podređeno vremenskim uvjetima, kišama i vrućinama, obavezama, dobrim i lošim danima. Trebalo je kopati, tražiti i skupljati kamenja, razvrstavati koja idu u zid, koja pune sredinu.

Izvana obično, a iznutra drugačije srce, poput Andrijinog. Pravilan vanjski oblik čvrsto drži unutrašnjost podijeljenu u dva dijela. Desni dio sav od kamena, a lijevi (ona strana koja Andriji nije bila razvijena) nasut zemljom i posađen ljekovitim biljem. Vrijedne ruke gradile su i punile spomenik znojem, nadama, tugom, suzama, smijehom, radošću susreta i zajedništva, a ponajviše ljubavlju. Ljubav mu je temelj, početak i kraj. Bez nje je srce samo mišićno tkivo, motor tijela ili kamen i zemlja.

Pred kraj smo stisnuli redove. Zid se uređivao, desna strana precizno punila i popločavala, lijeva pripremala za sadnju. Nakon šest mjeseci dovršili smo radove, zasadili sadnice koje je naša dobra tetka mjesecima pripremala i čuvala.

 „Što to radite?“ često bi pitali prolaznici.

Jedno srce, neobično srce, spomenik i uspomenu, znak da je bio tu, da je tu, da su srčekovci među nama.

Nekada je teško prihvatiti drugog kada se svijet sruši. Zato smo htjeli da Andrijino srce bude otvoreno za svih. Osim nas, njegovih roditelja, gradili su ga bake, djedovi, stric, tetke i tetci, rođaci, prijatelji, kolege, odrasli i djeca. Svatko je ugradio dio. Nisu ga stigli upoznati ali su mu pružili sebe i prihvatili ga. Dragi su ljudi donosili kamenja s mjesta gdje su putovali. Tako je u spomenik ugrađeno kamenje iz cijele lijepe naše, stranih zemalja, nekoliko kontinenata pa čak i s Himalaja. Djeca su ljeti skupljala kamenčiće po plažama napominjući roditeljima kako je to za Andrijino srce.

Svečano otvorenje organizirali smo 27.10.2019. u nedjelju, osam mjeseci od Andrijinog rođenja i sedam od njegove smrti. Nedjelja je bila i kada smo čuli posljednje otkucaje njegova izmučenog srca, očajno nemoćni opraštali se od njega.

Andrijino srce bilo je spremno, a naša… Cijela duga emocija obasjala je tog dana Muć, malo mjesto koje čuva srcoliki spomenik.

Uz blagoslov, kratki govor, okruženi bližnjima otvorili smo vrata njegova srca svima.

Neka bude i ostane trajni spomen za sve male i velike, one koji su s nama i one koji nisu, srčane ratnike i njihove obitelji koje ih prate na tom putu. Mali borci otkrivaju da je svijet puno veći i čudesniji no što smo znali, a vjera, ljubav i nada jedini put.

Dobrodošli u svijet najhrabrijih boraca i najnježnijih srdaca.

Povede li vas cesta, dođite, slobodno pogledajte kameno srce.

Rado će vas primiti.

Jer…

Ima jedno maleno srce, voljeno i hrabro, koje kuca u nama.

Vole te mama i tata ❤

Ljudi

Dugo me muči nešto što ne bi trebalo, nepotrebni višak od kojeg boli glava; ljudi i njihovi nerazumljivi odnosi prema nama.

Jednima želim reći  da se trebaju sramiti ponašanja ničim izazvanim osim činjenicom da smo (bili) prijatelji, poznanici, kolege čije je dijete umrlo. Neki sebi uzimaju za pravo  dodavati nam na već težak križ, teret „kuge“ od koje zaziru svi maloumnici i neljudi svoje vrste. Misle da je djetetova smrt zarazna bolest? Plaše se naše blizne? Možda ne znaju da od nje već svi bolujemo i nitko joj neće umaći.

 Drugima želim reći hvala, mala riječ za velika djela ljubavi koju su nam iskazali. Neki od njih tek su ušli u naše živote, neke smo već poznavali, drugi su članovi rodbine i obitelji, a neki i suborci.

Stara je novost da nevolja probire prijatelje. Neću biti licemjerna uvjeravajući ikog da me ne dira mišljenje onih koje poznajem makar u onom prijašnjem životu. Taj stupanj slobode još nisam dosegla. Ono što doživljavamo ne može se mjeriti s Andrijom i njegovim bitkama.

Ipak,  ovo poslije također utječe na nas. Doživjeli smo čudne poglede starih poznanika, upiranja prstom njima je dijete umrlo, nejavljanja nekad dobrih prijatelja, zaleđenih izraza lica u slučajnim susretima, zaobilaženja teme o tome gdje smo i zašto bili, svakakve nebulozne savjete i komentare, tračeve onih koje nismo vidjeli od sprovoda pa i prije, ali sve znaju o nama i našim životima sada, kolegicu koja se zaista potrudila izbjeći me na sastanku, čak je nakon izlaska vani prešla na drugu stranu ulice kako joj se ne bi obratila. U početku sam mislila da možda ljudi ne znaju što reći, što pitati. Čudila se kako su zaboravili na osnove: „dobar dan, kako si, doviđenja“. Dvije prijateljice (ne poznanice) koje su isto čudesno „zagubile“ moj broj, prolaze pokraj glumeći da nas ne primjećuju. Možda smo negdje pogriješili pa nas ljudi izbjegavaju? Čak su i krvopije od kojih se nisam mogla obraniti ni odlaskom u drugi grad, čudesno ostale bez teksta s porukama i dosadnim pozivima. Neki šapuću okolo, prenose pozdrave preko onih hrabrih što nam se usude prići, drugi se srame nejavljanja pa ustraju u njemu, treći izmišljaju toplu vodu, četvrti su zaboravili, pete nije briga,…

Podijelila sam ih u tri kategorije:

  1. KRIVE DRINE – krivo nasađeni, bolest smatraju sramotom, posebno kod male djece jer to otkriva bolesnu racu neke familije. Pred drugima se čude i sažalijevaju pogođene ljude, a ostatak života vas etiketiraju kao one kojima je dijete bolesno ili umrlo. Da osvojite Nobelovu nagradu za mir i dalje ste oni kojima je raca oštećena i jadni jer vam je sin/kćer umro/la. Nemate pravo nasmijani šetati okolo, spominjati svoje pokojno dijete (Bože sačuvaj!), čuditi će se ako odlučite jednog dana imati još djece , a svoju drže dalje od vas.
  2. TUŽNE VRBE – najčešće potomci krivih drina ili imaju blisko iskustvo s njima. Grane svog života otužno su objesili vezani gravitacijom. Srećom nisu skroz povukli obiteljsku liniju ali ni pronašli svoju. Izgubljeni, ne snalaze se između onog što su naučili i onog što vide u normalnom svijetu. Najčešće vas izbjegavaju jer ne znaju što sa sobom u vašoj blizini ili ih jednostavno nije briga. Također svoju djecu drže na sigurnoj udaljenosti.
  3. BRANIČI OD TUGE – najkomičnija skupina. Iz pristojnosti će vas pozdraviti na ulici (ako nisu uspjeli zaobići) i dok još čujete jeku njihovog „dobar dan“ udaljavaju se pazeći da vaša razarajuća tuga ne prijeđe na njih. Veselo otkližu prije nego ste išta stigli reći. Njihov najveći strah su oni sami sebi i zbog toga se ne znaju nositi s lošim vijestima, tuđim teretima, vole samo zabavna okruženja i ljude koji „zrače pozitivno“, skrivajući vlastite crne rupe iza nasmijanih lica. Slično ekipi u filmu Žal (Plaža) kada izoliraju smrtno ozlijeđenog člana zajednice jer svojim jaukanjem remeti njihov lijepi način života.

Postoje i kombinacije, varijacije na temu, podskupine,…

Ništa novo pod plavim nebom. Već viđeno na tuđim i vlastitim primjerima.  No, onaj realno-optimistični dio mene vjeruje u bolji svijet, dobro u svakom čovjeku. Zato svim spomenutima i sličnima posvećujem zadnja slova ovog teksta jer je vrijeme da pišem o onima koji sebe nesebično dijele drugima.

Njih zovem PRIJATELJIMA. Neki su i rod. Oni se izlažu  zračenju tuge i boli, našim suzama, monolozima i dijalozima, na prvoj crti obrane rame uz rame ili nas dočekaju po povratku iz borbe.

TU SU. Tu su prije, za vrijeme i nakon oluje, tu su iako mogu otići baš kao i ostali. Tu su i kad nisu tu. Ne znaju sve, ne razumiju sve, ali su tu. Primili su nas otvorenog srca u svoje živote.

Njima sam mogla reći kako nam je Andrija umro u naručju… I da nakon toga nema onog život ide dalje. Pomažu nam graditi neki novi svijet trpeći nove nas. Možda im se ne sviđa što ne radimo sve kao prije, što naša druženja nemaju puno smijeha i zezancije. Ali su tu. Tu su bili kad je najjače udaralo i kada je tišina sve okovala. Čekali su nas strpljivo pokraj bolnice, posjećivali, razveseljavali, slušali, držali njegovu rukicu, pjevali mu. Tu su bili tješeći i dijeleći strah pred svaki zahvat. Čuli su nakupljena nezadovoljstva i vidjeli nas u svakakvim izdanjima. Darovali su sebe i svoje vrijeme. Nisu kalkulirali, nisu pametovali.

Znate, nekoliko stotina ljudi koje ne poznajemo molilo je, nadalo se i ohrabrivalo nas. Pratili su, pitali, brinuli. S nekima smo proslavili njegov prvi mjesec života, drugi su maštali s nama budućnost i poklonima za njega pokazivali da vjeruju u nju. Bili su tu kada smo se opraštali od njega i malo nakon ponovno veselili  jer je svih zeznuo i izborio se. Bili su tu kada se sve raspalo, kada smo ga umjesto u njegovoj sobi posjetili u mrtvačnici, pratili u mrtvačkim kolima. Nisu otišli, nisu odustali, nisu nas zaobilazili nego čvrsto zagrlili ne bojeći se boli, ustrajno stojeći suznih očiju. Neke stvari nismo ni primjetili nesvjesni svega dobrog što su ponizno i bez buke učinili i čine.  Znam samo da su još tu, još pitaju, još pričaju, još nam se raduju, još ga se sjećaju.

Iako različiti, jedna su kategorija, oni su LJUDI u pravom smislu čovjekove biti, bića obdarena razumom i slobodom. Ljudi sa stvarnim životom i problemima koji su izašli iz sebe i dodirnuli drugoga prepoznavši kako i kada.

Ništa veće nisam vidjela od Andrijine borbe i gore od njegovog odlaska, a vi ste to podijelili sa mnom, s nama. HVALA vam i blagoslovljeno dragi i dobri ljudi. Vaša svjetlost razbija mrak zla i sebičnosti.

Možda smo još svakakvi, nesređeni i izgubljeni ali nismo vam zaboravili. Tu smo.

Mala Hobica velikog srca – CRO Hobice za Palčiće

Maleni moj,

tata je redovito slao tvoje fotografije za vrijeme naše bolne odvojenosti. Tih nikako proći 5 dana tješila je jedna mala hobotnica spavajući pored tebe. Pomicala se dok si je rukicama stiskao. Strpljivo je  podnosila razvlačenja puna razumijevanja. Vrpoljila se u plavo-crvenoj kombinaciji boja. Kaže tetka kako su to boje mora i zalazećeg sunca. To malo klupko s krakovima pomno osmišljenim i ispletenim djelovalo  je kao melem na ranu razdvojenosti. Satima sam je promatrala gledajući tvoje slike. Ponekad bi joj svojom čupavom kosicom zaklonio nasmijane okice.

Znala sam tko je ta mala što „krade“ moje mjesto pored tebe. Vidjela sam jednom njezinu ekipu na televiziji. Prekrasne i ponosne stajale su u vrijednim rukama teta koje su ih požrtvovno i s ljubavlju isplele. Namijenile su ih malenim Paličićima prerano rođenim i nespremnim za život van majčinog toplog trbuha. Njihovi krakovi povezivali su ta dva svijeta podsjećajući ih na maminu kućicu, pružajući društvo, toplinu dodira u onim dosadnim inkubatorima.

Iako nisi uranio nego pravo inženjerski (na tatu) krenuo vani točno na termin, a došao dan poslije kako bi udovoljio mami koja uglavnom kasni, umjesto našeg maženja dočekala te ista ta plastična kutija. Pomisao kako ti je samom u nepoznatom svijetu, istom onom koji te dočekao hladno bez da si mu išta skrivio, ubijala me poput nemoći da presiječem zračnu liniju što nas je dijelila. Nepodnošljivo mi je nedostajao tvoj dodir, gusta kosica, nemirne nogice.

Ništa osim mojih misli i molitvi nisi dobio, a budimo pošteni, najpotrebniji ti je bio zagrljaj, poznate ruke, tvoj krevetić, tatino pjevanje, moje brbljanje, puno sna i mlijeka. Umjesto svega dobio si Hobicu. Veselu i vjernu pratiteljicu svih onih sati koje smo proveli jedno bez drugoga.

Nisam je ni upoznala, a dugovala sam joj mnogo.

Došao je konačno taj dan, nisam je odmah primjetila, gledajući i dodirujući tebe sve drugo bilo je sporedno. Nije zamjerila. Ponizno i strpljivo držala je tvoju rukicu dok sam te milovala po mekanim obrazčićima.

„Tebe su sigurno odabrali jer je Andrija iz Splita, znaš crveno-plavo-Torcida!“ – rekla sam joj napokon je primijetivši. Nasmijale smo se. Čudio si se kakve veze imaju njene boje sa Splitom. Ne brini, tata bi ti jednom objasnio.

Ostale dane tiho bi pozdravila ne ometajući naša druženja. Kada je došlo vrijeme premještanja, spakirani, pojavili smo se u dogovoreno vrijeme. Nisam je vidjela u sobi. U onoj strci mislila sam da je negdje među tvojim stvarima. Nažalost, naša mala prija ostala je u Zagrebu i propustila je tvoj prvi let avionom nimalo ugodan za tebe. Cijelim putem žalila sam što nije tu. Možda bi se manje bojao svog onog drmanja i uznemiravanja.

 U novoj bolnici, zamijenili su je plišanim medom. Nije ništa pričao. Nije se ni smijao. Nije imao „dušu“ kao naša prija. Stajao je  ukočeno. Tvoje rukice povremeno bi ga dirnule ali bi se brzo povukle. Žao mi je Smješko. Htjela sam je po povratku u Zagreb potražiti. Samo, nismo se vratili tamo…

Vjerujem da je ostala pomoći još nekom djetetu koje je usamljeno u dugim noćima i maminim izostancima.

Svaki put gledajući tvoje slike kopkalo me. Potražila sam vrijedne ruke koje su je napravile i otkrila cijelu vojsku žena koje svoje vrijeme i srce pletu u malene krakove. Pitala sam ih za našu priju. Ne znaju gdje je. Rekle su tko ju je napravio i da njena „mama“ ima svoj stil, baš kao ti i ja. Hobica po našim mjerama.

To nije sve. Imam jedno iznenađenje za tebe. Vjerujem da nećeš biti razočaran. Potražile su hobicu najsličniju našoj priji i poslale nam. Uz nju još jednu, mojih najdražih boja da me čuva. Ona mene, a ja tvoju novu-staru priju.

Čuvam ti je Čupavac moj do našeg idućeg ponovo prvog susreta. Ovaj put je ponesem. 

Volim te.

Hvala mamama hobica na svakoj niti i minuti koju su utkale u velike čuvare najmanjih.

Create your website at WordPress.com
Započnite