poslije

„Ne oporavljamo se od smrti voljene osobe, nego se nanovo izmišljamo.“

Svatko se na svoj način nosi sa gubitkom, kažu. Ipak neki su dijelovi načina isti ili slični.

Treba naučiti živjeti ispočetka. Smiješno, kao da do tada već nisi imao život. Šetati bez njega, slaviti blagdane i rođendane, obiteljska okupljanja na koja neće doći. Jako puno ljudi oko nas živi u nedostajanju nekoga. Nije ono uvijek tužno ni očajno, ali je nedostajanje. Uz svaki osmijeh i radost, ide okrhnuti komad istog dobra.

Nekad nedostajanje i nepotpunost jako umaraju. Nepozvano započinju novu vrstu življenja. Prilagođenu. Odmjereniju. Neki se povuku u sebe, drugi traže društvo. Do nedavno, nisam mogla u automobilu upaliti radio i slušati glazbu bez nelagode i sekundarne iritacije. Nakon svih pjesama njemu pjevanih, glazba je utihnula. U početku me boljelo što malo tko želi pričati o njemu, odbili su čuti moju molbu i želju dijeliti ga. Naučila sam, ne treba moje dijete svatko nositi i čuvati, a oni koji su trebali, a nisu, slobodni su dalje u svom postojanju i djelovanju,  baš kao i ja.

Mi smo jedni od onih koji su čuli riječi: S vašim djetetom nešto nije u redu. Neizvjesnost. Vaše dijete ima urođenu srčanu manu. Strah. Da bi preživio treba operaciju odmah nakon rođenja. Nada. Veći dio djece preživi. Kraj. Znate, 50% je do kirurga, kako je raspoložen taj dan. Ništavilo. Isključit ćemo uređaj, možete ga držati.

Tuga i bol nisu iste. Tuga najčešće nastane iz boli. Nekada tuga ostaje kada nema boli i obratno, može boljeti bez tuge. Često se prožimaju, a razlučiti ih, ponekad je teško.

Andrijina smrt boli bezimenom bolju.  A tuga? Nisam tužna što je rođen, što smo proveli neko vrijeme zajedno, što je moj,… Tužna sam jer nije tu, jer je strašno patio. Boli njegovo prazno mjesto u našim životima. Unatoč zabludama, to mjesto ne može popuniti drugi čovjek, drugi posao, drugi stan.  Njegovo mjesto ostaje uvijek njegovo. To treba poštovati. Pokušaj izbacivanja, nespominjanja, zaobilaženja, vrijeđa direktno njegovo postojanje i našu ljubav koja ostaje i nakon njegova odlaska.  Možda se nismo razumjeli? Hoću da poštuješ njega, poštujući njegov život i smrt, njegovo mjesto u našim srcima, mislima, životima, obitelji, njegovu prisutnost u razgovorima, odnosima i odlukama. Njegove godine koje  brojimo jednako kao ti svoje. Za mene on je tu, iako nije tu. Nemam problem s njegovim imenom i postojanjem, njegovim fotografijama i grobnim mjestom. Ne trebaš se i nakon toliko vremena  tresti kada ga spomenem. Neću se raspasti pred tobom. Preživjeli smo držeći ga mrtvog na rukama. Sve što se imalo raspasti, raspalo se ljubeći ga hladnog.  Ako mi nije problem ovo reći, otkuda sebična pomisao: „Ma nismo htjeli o tome da vam ne bude teško“. Sve u redu. Razumijem.  Ti razumi ovo; kada se družimo, ne mogu ga kući ostaviti tati na čuvanje da nam „ne smeta“. On ide sa mnom. Uvijek i svugdje. Od njega imam dvije igračke, jednu krpicu, otiske stopala i rukica i ono što nosim u sebi. Također, nultu toleranciju za natjecanja i izjave koga više boli.

Nema povratka na tvorničke postavke.  Zaboravi. Stari, a novi mi.  Skoro dvije godine i dalje ne volim sve što prije. Drugačije se družimo i izbore donosimo. Negdje smo se pogoršali, negdje popravili. Radimo na sebi doživotno.  A razumijevanje? Možemo li razumjeti sve, posebno nešto što nismo iskusili? Teško. Ne radi se toliko o razumijevanju koliko o empatiji poštivanja tuđih osjećaja. Ne moramo se slagati s njima,  u konačnici nećemo ništa postići odbacivanjem ili ignoriranjem.  Hvarani imaju jednu zanimljivu  poštapalicu: „To je sad tako“. Za vas koji ste pomislili kako je to depresivno, zaboravljate da je to sada ali ne nužno i u budućnosti.

Čitamo i  preporuča se izbjegavanje „negativnih“ ljudi. Neki su nas svrstali u takve. Što to znači? Tko će onda ostati kome? Što je to negativno? Je li to opravdanje za bježanje od nečije tuge ili kada mu treba pomoći? Nama je prošlo dovoljno vremena da ovo bježanje ne osjetimo. Ili nema više tko otići ili su se naviknuli. Ne znam. Na to me podsjeti razgovor s nekim tko je prošao ili prolazi slično. Bude tu i viceva npr. kolegičina prijateljica nakon što je ova imala smrti slučaj u obitelji:  „Nisam ti se javljala jer sam mislila kako ti treba vremena da dođeš sebi i posložiš se“ (kaže nakon nekoliko mjeseci).  Jao! Pozadina, jad i slabost osobe koja jednostavno nije htjela, mogla biti tu kada vam je trebalo. Ironično, na kraju ti sažalijevaš nju/njega.  Zamjerati nekome nenamjernu promjenu nastalu smrću djeteta ili bilo koje druge osobe važne i voljene, je glupavo i otužno. Vidim koliko me bez potrebno boljelo  odbacivanje onih, koji su u slobodi, izabrali maknuti se. Utješno, s vremenom ih se ni ne sjetiš.

Nevezano za ljude, neki dani prolaze teško. Nezainteresiranost, zbunjoza za planiranje, demotiviranost u realizaciji, začinjeno ogromnom čežnjom za njim, životom kakav bi bio da je tu. Pomislim, ne bi radila što radim ili kuhala ili odmarala u ovo vrijeme da je tu. Nema grižnje. Samo želja da je tu. Ponekad pomislim, pa kako bi da je tu? Bi li znala i mogla? Na kraju izdržiš taj dan, pa još jedan Božić bez njega,  godišnjicu, pitanje imate li djece? i sl.

Život je više od roditi se, živjeti, umrijeti. Nisam sumnjala da ćemo provesti život zajedno. Prepale bi me misli, što ako umre prije mene, ne doživi 30. godinu? Hoće li naći curu koja će ga razumjeti, prihvatiti znajući da neće s njim doživjeti duboku starost? Niti pomislila da neće doći kući. Sada se snađi tu bez njega.

Ono s čim se i dalje ne slažem je pogrešno tumačenje „život ide dalje“. Nekima to podrazumijeva zaborav. Nekima pretvaranje. Drugima značajne promijene vidljive na nama. Trećima novo dijete. Četvrtima nešto deseto. Podsjetimo se osnovnih pristojnosti – ne miješanja uvijek u sve i svugdje. Ide život. A kako, nije na promatračima da sude i prognoziraju. 

Zašto ne bi išao zajedno  s onim s kime je i planiran? Nije ludost. Zar ljubav prema nekome ne nosimo gdje god bili?

Život nakon ne možeš pretjerano planirati,nepredvidiv je, nepotpun, na dane skroz bezvezan. Od dobrog raspoloženja, snage i volje do traženja mišje rupe za uvući se. Nezahvalno objašnjavati. Jer i te teške dane živiš, funkcioniraš i imaš isti osmijeh kao dan prije. Ponekad  je lakše, a nekad teže nositi. Navikavaš se i otkrivaš novo. Tu i tamo izleti frustracija. Htio bi mijenjati sve drugo kada već ne možeš to. Onda te obeshrabri realnost. Bilo bi idealno imati neku sigurnost, no to je u totalnoj suprotnosti od svega što si prošao i vidio.

Ljudi se nakon smrti voljene osobe tješe raznim idejama, riječima koje ponavljaju kao molitvu. Ne znam pomažu li, više volim direktan put; Andrijinu smrt ne mogu promijeniti pa i da Zemlju zavrtim, izguraš taj dan, bez pretjeranog razmišljanja o prošlosti ili budućnosti. Sutra će i dalje biti bez njega. Kao da se najteže pomiriti s činjenicom da možeš puno toga ali ne i promijeniti rastanak. Smrću ne završava uvijek patnja, smrt nije kraj ni za one koji su ostali.

 S vremenom otupljuješ na svašta.  Manje zamjeraš ali i dalje pamtiš. Više te čudi što neki zaborave. Ljudi zaista zaborave. Ne znaš što je gore/bolje, etiketa oni su ti ili zaborav?

Pitanje smisla ne ispituješ za neke stvari jer od uzaludnog mozganja brkaš ovo što je taman posloženo. I želiš, zaista vidiš potrebu oprostiti, ne ljutiti se zbog pogrešaka u operaciji, u liječenju, svakog drena i uboda krivo napravljenog pa ponavljenog, rukica i nogica izranjenih, … Nema mjesta za nečije višak stavove, dodatna izmišljena opterećenja.  Trudiš se. Misliš da si uspjela. Onda čuješ da je još jedno dijete umrlo zbog liječničkog propusta, da se nitko nije ni  ispričao ili pokajao.  Zavrti te unazad i izbroji znane propuste na Andriji. Možda bi bilo lakše da je umro jer nije moglo biti drugačije, bolest bi nosila teret krivnje. Mi nismo samo oni, još smo i oni čije je dijete umrlo pod nerazriješenim  okolnostima, točnije, nemogućnošću ispravka ili dokazivanja liječničkih pogrešaka i propusta. „Izija vuk magare“. Neshvatljivo.  Onda se sjetiš da opraštanjem pomažeš sebi najprije. Apsurd ljubavi i oprosta. Ma iz inata bi im oprostila! E da je to tako lako. Lomeći sebe dobivaš priliku-nepriliku složiti se ispočetka, kao lego kockice. Koliko god preslagivao, jedna od temeljnih će uvijek nedostajati.

Andrija nije uspomena.  Uspomena se nosi, gleda, visi na zidu, ukrašava ormarić. S njim živimo na novi i drugačiji način. I nemam objašnjenja za to niti tumačenja o spajanju dvaju svjetova. Tu je, u svakom danu, druženju, samoći i dobu. Ne mislim na njega 24h sata dnevno, barem ne svjesno, on je srce u srcu. Čak i kada prođe dio dana, a ne sjetim se, kada sam toliko zaokupljena da nema boli i tuge, tu je.  Ne gledam ga u drugoj djeci niti mogu zamisliti kakav bi sada bio. Ako je Bog htio da mi je više stalo do cilja, raja, onda je našao vrhunski mamac. Neprestana borba.  Možda nekima morbidno, ali veselim se našem ponovnom susretu jednom. Do tada, svašta ćemo proći skupa, ovdje.  Maleni, prije nego ti Gore kažem da te volim, čuti ćeš oprosti. Možda ćeš imati onaj zagonetni osmijeh, malo iskrivljen kao u mene. Možda široki da se svi zubi lijepo vide kao u tate. Frizuru ti znam.  Šašava ti je ova mama, ne zamjeri.  Sigurno bi bio umjereniji od mene. Garant kolutao očima na moje žute minute.

Rezime je da rezimea nema. Samo život, ovakav ili onakav. Žive ljudi. Na ovom ili onom svijetu. Životu nema kraja. Kad je već tako, drago mi je da si Maleni moj suputnik. Doživljavaju te kao anđela. Ja ne. Vidjela sam što možeš i jesi, makar dio. Ti nisi bucmasti anđeo nego čovjek u pravom smislu te riječi. Dječak, mladić jednom. Kuštrav i samozatajan. Nema roomantike. Nisi sentiment. Ti si Andrija. Ni manje ni više.

Maštu prekine stvarnost, ne znam ništa o tebi, nemam pojma kakav si niti što bi volio. Ostaju pitanja. Sumnje.  Misli. Ništa s čime želim razbijati glavu. Saznam već jednom.

Neki smatraju kako je bolje da se nisi patio dalje ili mi s tobom, jer eto, imati bolesno dijete nije lagano. A ja bi htjela, da im budemo podsjetnik koliko je svaki život velik i vrijedan, da zahvale na onom što imaju i ne odbijaju svoju djecu već im pruže sebe. Ne znam kakva bi tebi bila, bi se snašla, ni pelenu ti nisam promijenila. Bi li živjela u strahu za svaki tvoj udah i otkucaj srca? Ne budi me tvoj plač, mogu odspavat noć za razliku od drugih mama, ne pazim na tisuću i jednu sitnicu kako bi ti bilo toplo i čisto.  Mogu sjediti kada hoću, šetati, jesti, mogu živjeti kao prije. Mogu…

Zapitam se, znaju li ljudi što govore kada kukaju ispred svoje djece o životu prije njih, izlascima i putovanjima? Ma možda bi i ja kukala. Možda i ne. Nakon bitke za život , kako da ti takve stvari budu važnije? Roditelj sam koji o roditeljstvu i odgoju, prehrani djece, veličinama obuće i odjeće, nema veze s vezom.  Ono što znam, život nakon smrti djeteta, iako nemaš druge djece,  iako dalje ste samo vas dvoje,  skroz drugačiji od onog kad vas je zaista bilo dvoje.  Ni da imaš još djece, ništa lakše nije. Neka pita tko ne vjeruje.

Porazno je živjeti bez tebe. Ne briga me sve i nije me briga što me nije briga. Ali znaš, već sam ti rekla, ne bi se mijenjala s ikim niti tebe za išta.

Ostaje puno. Jedna sam od sretnih, imati tebe i tatu ti, zaista je blagoslov.

  Idemo dalje Maleni, dan još traje.  Nema predaje od čega god već, ni onda ni sada. Ostaješ moja radost i moja bol, ponos i sreća, pokretač i kočnica kada treba, noga na zemlji i glava u oblacima, ogledalo da vidim kakva sam doista, moj neotuđeni  dar i ljubav.

Jednom, kada misao onemoća, pamte te srce i tijelo. Ako sjećanja izblijede, ljubav ostaje. Grobove će zamesti lišće i zemlja. Vidjela sam se jednom kako stara, pogrbljena i sijeda idem put tvog grob noseći cvijeće. Zaboljelo je,  zar ni tada nećeš biti tu? Cijeli život bez tebe? Tko će pazit na tvoj grob kada me ne bude? Zaboravih, toga se ni sjetiti  neću zagrlivši te jednom opet.

Ponavljam se? To je, Maleni moj, jer mi odrasli sporo napredujemo i teško mijenjamo sebe. Nemam što novo za reći. Kada me pitaju što ima novo, smišljam što odgovoriti a vrijedno je nazvati novim. Ništa novo o tebi nisam saznala. Ono što sam o sebi, nije za svačije uho. Ono o drugima spada u ogovaranje.  Zadržat ćemo dio za sebe, može?

Laku noć i dobro jutro LJUBAVI MOJA MALA. ❤

Naš maleni i prekrasni imenjak je otišao. Njegovoj mami rekli su kako je srce preslabo. Opet su pogriješili. Oni kojima smo se usudili dati u ruke svoje sve. I nismo imali nekog izbora.
Htjela sam i otipkala jedan malo pozitivniji tekst o šačici medicinskog osoblja koje je bilo oaza u teškim danima.
Ali… Mora da ima nešto u tom imenu. Da smo ga nazvali drugačije, tko zna?
Andrija je na poseban način dobio ime. Ništa neobično za njega. Tata je imao dva favorita koja se meni nikako nisu sviđala. Dodao je na popis i trećeg, onako usput, neka se nađe, ime Andrija. Mojih 10ak kandidata zapisanih na papir u čudu je gledao pitajući se odakle sam ih izvukla. Dijagnoza nam je pobrkala slatke brige. Uvijek sam mislila kako ću znati djetetovo ime onog trena kada ga ugledam. Mora mu pristajati karakterno. Nisam dobila luksuz čekanja upoznavanja. Administracija je zahtijevala otkrivanje spola i izradu dokumenata s imenom. Mučila sam se, a rok se približavao. Napetost i pritisak su rasli. I dalje mi nijedno nije sjedalo. Čekala sam onaj klik.
Radeći nešto u sobi, odjednom se na podu naša sličica s prvim Isusovim učenikom sv. Andrijom. Trbuhom do brade, sagnem se i vratim je u ormarić. Malo kasnije, prolazeći, opet je nađem na podu. Ponovim podizanje i produžim. Kada se to dogodilo i treći put, sve mi je bilo jasno. To je taj znak? Baš Andrija? Hm… Nisam bila oduševljena, priznajem. Je li to pravo ime za njega?
Tata je lako prihvatio odabir i počeo ga tako zvati kroz trbuh. Za mene je do samog poroda bio Maleni, a tu i tamo kada bi pogodio nezgodno mjesto Pajdo.
Dali su mi dvije sekunde da ga vidim. Pogledala sam ga onako umotanog vidjevši samo lice. Dovoljno da klikne – Andrija mu je ime! Nijedno mu ne bi bolje pristajalo.
Nomen est omen – ime je znamen. Tata je čuvao i nosio s nama tu sličicu sv. Andrije gdje god smo išli.

Pisala sam tekst o medicinskoj sestri koja je bila s nama onog dana kada je Andrija umro. Najnježnija od onih koje su s njim radile nakon operacije. Sa strepnjom bi iščekivala smjenu sestara plašeći se grubih. Ova nije bila takva.
U moru loših iskustava teško je ne pisati o bolnijem.

I liječnici su ljudi – obično zvuči loša izlika za veliku odgovornost. Da ljudi su, griješe kao i svi. Samo, teže to priznaju. A njihove pogreške često je nemoguće ispraviti. Zato ni ovaj put neću pisati o Mirjam, onoj koja mu je tepala i hrabrila ga, suosjećala s njegovom boli i trudila se olakšati mu. Onoj koja je dok smo ga držali na rukama uz nadu kako neće još taj posljednji udah, van sobe tiho bojala slova Andrijinog imena i uzela njegove otiske stopala i rukica nama za uspomenu. Čini se morbidno i boli znajući da su to ona ista stopala i ruke njegovog posljednjeg dana. Očiju zamućenih suzama, vidjela sam na pultu vrećicu punu drvenih bojica koje je izvadila kako bi strpljivo i pažljivo ukrasila njegovo ime. Plakala je s nama. I nije otišla kući kao da se ništa nije dogodilo.

Uz takve kao da se još više ističu oni koju nisu takvi. Malo lijepog imam za ispričati o Andrijinom bolničkom tretmanu u Hrvatskoj i Njemačkoj. Ne zato što nije živ. Sve pogreške su ionako nastale za njegova života. I da je tu, potrudila bi se da ga ti isti više ne dodirnu. Oni koji su zeznuli i eksperimentirali na njemu. Oni koji su propustili učiniti ili barem ljudski se ispričati. Nije to „samo“smrt. To je sva njegova patnja i muka. To je nemir koji nije nestao s njegovom smrću jer znaš da nije sve učinjeno kako treba i uvijek ćeš se pitati. Nažalost ponavlja se i na drugoj djeci. Zašto i kako? Kažu ljudski faktor rizika.
Na prenatalnom ultrazvuku nakon kojeg nam je kardiolog potvrdio dijagnozu, dobro sam zapamtila podatke koje je iznosio posebno kada je rekao da sve ovisi i o tome kakav je kirurg i kakav mu je dan. I tada mi je to zvučalo strašno, da djetetov život ovisi o trenutku i raspoloženju pojedinca.
Prva operacija nije prošla kako su nam najprije rekli. Sutradan nakon što su ga dugo reanimirali i stavili na ecmo uređaj*, spomenuli su da neke stvari nisu najbolje ispale, npr. stavili su premali luk aorte i sl. Tada mi je negdje u glavi zvonilo: Što li su nam tek prešutjeli?
Druga operacija bila je korekcija prve. Poslije smo saznali kako su kardiolozi predložili jedno, a kirurzi radili drugo. Jedna nam je djelatnica to prokomentirala: „Pa znate kako je to sa kirurzima i odjelnim liječnicima.“ Unatoč tome i svemu ostalom što je prolazio tih dana, Andrija se trudio i kod probnog skidanja s ecma pokazao jako dobre šanse. Stoga su odlučili pustiti neka se odmori noć i ujutro ga konačno skidaju kako bi njegovo srce samostalno kucalo.
Došli smo pred vrata odjela, pozvonili. Nisu nas pustili. Malo poslije izašao je jedan liječnik,nama nepoznat, i rekao bezbrižno kako namještaju nešto na uređaju pa kad završe možemo ući. Čekali smo predugo, osjećajući da nešto nije u redu. Naposljetku je izašao jedan ljubazan kirurg, Slovenac, i objasnio kako se dogodio incident s ecmom. Andriju su spašavali i stabilizirali. Detalje smo saznali navečer od nižerangiranog osoblja koje je uzbuđeno prepričavalo veliki događaj tog jutra na odjelu. Ecmo aparat je pukao, tj. komad plastike koji nije mogao drugačije popucati osim ako nije udaren pa napuknuo. Andrijin krvotok završio je na podu. I kako su nam rekli, imao je sreće što se to nije dogodilo noću, nego kada su kardiolozi i kirurzi u smjeni pa su brzo reagirali i uspjeli ga vratiti u život.
Prvi pogled i susret s Andrijom nakon toga, progoni i dan danas. Nije sličio na sebe, to više nije bio isti Andrija. Njegovo izobličeno i urušeno tijelo dalo mi je do znanja da je tim „incidentom“uništeno sve dobro do tada urađeno. Patio je. Nisu znali što bi, kako se izvući iz takve situacije pa su ga mučili svim i svačim, jer eto, možda nešto upali, možda se izvuče i time zaboravimo sve što su trudili zataškati.
Nikad nismo dobili objašnjenje za drugu operaciju kao ni za puknuće uređaja o kojem mu je ovisio život. Na moj upit je li moguće da je to ljudska, a ne tvornička pogreška, jedna liječnica se usudila odgovoriti: Yes, it’s possible.

Andrija se nije oporavio. Preostali dani išli su strmoglavo nizbrdo. Gledajući njegovu muku i komad šugave plastike na novom prikopčanom ecmu, očajna nemoć rasla je iako se nada nije izgubila. Petak prije njegove smrti, šef kardiologije vikao je i dao nam rok do ponedjeljka da se oprostimo od njega. Nisam ga udarila ni opsovala, bili smo u Andrijinoj sobi. U nedjelju su nam priopćili da nema više smisla davati transfuziju ni lijekove, da će ugasiti uređaj i da ta odluka ovisi o njihovoj procijeni.
Donijeli su bijelu fotelju na koju sam sjela i dali mi ga u ruke. Predvidjeli su kako će sve biti gotovo za 20ak minuta. Ali nije. I u smrti im je dao onaj udarac koji se ja nisam usudila. Živio je još skoro 5 sati. Držali smo ga naizmjence i svašta mu šaptali, molili i plakali. Umro je napaćen, u teškim bolovima na tatinim rukama i mojem zagrljaju.
Otpusno pismo na adresu je stiglo mjesec i pol nakon njegove smrti. Frizirano. Jednom rečenicom spominju incident s uređajem ali ne i kakav, koji.
Obdukciju smo odbili jer im nismo vjerovali. Kao da bi mi napisali – da pogriješili smo, žao nam je. Nismo mogli dopustiti da ga opet diraju.
Nekoliko mjeseci nakon potražili smo pravnu pomoć. Odvjetnici su nas prosljeđivali jedan drugome uz usmenu potvrdu kako je tu zaista bilo propusta i pogrešaka ali i govora iza leđa da sam ucviljena mama koja traži krivca. Stali smo nakon nekog vremena. Ne znam točno zašto. Konkretna pomoć i poticaj je izostao. Glava se punila jekom: „Je li vam to za potrebu? Znate da to može trajati godinama? Ništa vam ga neće vratiti. Želite li sebi uništiti i ostatak života? Kako ćete to sve financijski? Čemu da se patite i to ponovno proživljavate?“
Pokušala sam još jednim mailom nekoj njemačkoj udruzi za zaštitu pacijenata, nikad mi nisu odgovorili.
Stojimo. Možda tako i ostane. Možda me samo obeshrabrilo mjerenje Andrijinog života u novčanim vrijednostima. Zar nije vrijedan zadnje kune? Za koga ću je dati ako ne za njega? Trebam li ili ne, goniti pravdu? Ima li pravde na ovom svijetu? Jedna mi je samo osoba rekla da učinim što mislim da treba. Još nisam. Pojavio se crv koji rovari i govori mi da će ga opet svesti na broj ili organ, da će mi oduzeti jedino što je ostalo sačuvano. A opet? Pomislim, što ću reći jednom kada me se upita zašto ništa nismo poduzeli? Zašto smo odustali? Što ako sam time nekom drugome mogla spasiti život, promijeniti nešto? Neki u strahu misle da neće nikome pomoći ako neki dječji kardiolog ili kirurg izgubi posao, ionako ih je malo. Gdje podvući crtu pravde i odgovornosti? Što je s oprostom? Zar se bez obzira na oprost pravda ne treba zadovoljiti?
Andrija je svoj život proveo u bolnici. Upoznao je mnogo ljudi ali ne i oni njega. Vidio je puno oholih egomanijaka, arogantnih i hladnih umova, površnih i nezainteresiranih ruku. Je li medicina poziv ili posao?
Danas još jedna mama plače od boli i ljutnje. Gdje se izgubila ljudskost i riječi: pogriješio sam, oprostite. Gdje se izgubila savjest? Je li zaista sve splet sreće i nesreće?
Na posljednjem razgovoru s liječnicima, upitala sam ih što će navesti kao uzrok smrti. Odgovor je bio: „Slabo srce.“
On da je imao slabo srce?!?! ON DA JE IMAO SLABO SRCE?! Oštećeno i bolesno da, ali slabo ne!
Upakirati ćemo u lijep celofan, reći da nije bilo pomoći. Jednostavno nije imao sreće, sudbina je to. Nesreća je u tome što ja srećom ne vjerujem u sudbinu. On nije „samo“umro. Iako je Božja volja konačna, stvoreni smo sa slobodom i pravom izbora. Ljudskom logikom nepomirljivo ali i nevezano za predodređenje i pravdanje sudbinom. Takav je život – zaključuje stari svit, nekome ovako, nekome onako.
Moje ja paralelno je još u Andrijinoj sobi kao i u ovom svijetu sada. Nešto je puknulo kao na onom mrskom uređaju. Nešto je nestalo u nama kao i Andrijina fizička prisutnost. Taj dio i nije baš odabir, a nije ni namjerno.
Teško je ostati hladan kada društvo zapjeva: Majko stara slušaj pjesmu sina svog… Znam da je neću čuti. Prava je vještina ne zaplakati i zadržati tvrd osmjeh kad nastave s drugom: A kad mi dođeš ti i osmjeh vratiš mi, sva patnja i bol života mog će proć… On neće doći.
…Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta i dio mene…
Tuga i sreća ispremiješane u istoj posudi kao ulje i voda. Još se radujem, još volim. Samo, njegova polovica srca uzela je moju. Sad je jedno cijelo ali ne ovdje. Život između dva svijeta.

Ima nešto u tom imenu.
Tata i dalje čuva onu sličicu. Ja pazim na tvoje obojano ime i tiho zahvaljujem Mirjam. Lijepo dočekaj svoje nove prijatelje. Ne daj se rastužiti nama. Mi smo sretni kada si ti sretan. I tužni jer znaš, odrasli su čudni. Odrasli nikad ništa ne shvaćaju sami, a djeci je naporno stalno im uvijek objašnjavati. (Mali princ)
Još ću ti ponekad tiho zapjevati:
Ljubavi, ljubavi mi daj
Podijeli sa mnom ovaj san
I neka zavide nam svi
Sreća je tamo gdje si ti

Nježnosti, nježnosti mi daj
Podijeli sa mnom svaki dan
I neka zavide nam svi
Sreća je tamo gdje si ti

Zauvijek sa mnom ostani
Zauvijek samo ja i ti
Vjeruj mi, vjeruj ljubavi
Zauvijek samo ja i ti…

Ne znam zašto sam ti ovu pjesmu pjevušila, nisam ni znala da je znam. Dobro je zvučala u tišini tvoje sobe. I ostala urezana u srcu baš kao i na tvome grobu, jer sreća je tamo gdje si ti.

❤

*ecmo – Vrsta liječenja za održavanje životno ugroženih bolesnika na životu, a kojoj je cilj potpomoći rad srca i pluća uređajem. Otvoren prsni koš, dvije metalne kanile zabodene u srce.

Ljudi vole etikete, deklaracije, u dućanima, na drugim da znaju tko je i kakav, na odjeći da vide sastav, hrani jer nije svejedno odakle je, …

Lako se lijepe, teško skidaju.

U ulici, na poslu, bilo gdje, brzo se sazna. Nije da skrivam. Imam sina na kojeg sam ponosna ali ga ne mogu pokazati pa se ne računa. Sretnem nekog poznatog i čujem dok nastavljam dalje, osjetim pogled na leđima: „To ti je ona kojoj je dite umrlo“.

Nisam očekivala tako snažno etiketiranje. Suprug i ja ćemo uvijek biti ti kojima se to dogodilo. Što god radili, gdje god bili – to su oni! Od takvih pogleda se neugodno naježim. A znam da nemam zašto.  Ako je optužba djetetova smrt, je li biljeg kazna?

Naljutim se. Poželim da sam jedna od onih koje malo toga dira. Zabilježim u sjećanju. I svaki put kada sretnem tu osobu, sjetim se, to je ona/onaj koji je uperio u mene nevidljiv prst sažaljenja, prijekora ili čuđenja. Etiketa na etiketu. Nepotrebno. Da, ja sam ta. A ti si taj/ ta.

Kao mala čula bi odrasle kako  pričaju o nekome. Uvijek se spominjalo to nešto po čemu ga pamte,  što tragičnije, to zanimljivije. Ostalo je tako i kako sam rasla. Kod upoznavanja, šapnuli bi mi tko je kakav prije nego bi stigla ostati dovoljno da sama uvidim štogod. Valjda su cjenjeniji oni koji znaju više pojedinost o nekom. Tko je imao uspjeh i nešto za pohvaliti se, obavezno bi pronašli mrlju. Nije to ljudska priroda, to je navika, odgoj, običaj, nekultura, što god.

 Naporno je nositi etiketu. Izgleda da ih je lakše lijepiti. Pitam se, što je toliko u ljudima pakosno ili sebično da ti unatoč već teškom teretu, tovare još? Misliš da je lako živjeti nakon svega pa mi pomažeš svojim utezima?

Jedna je skoro izvrnula vrat trudeći se skrivećki vidjeti što mi piše na medaljonu. Smiješno i tužno. Ma, nevažno skroz. Žaleći njen vrat i oči došlo mi je da ga skinem i olakšam joj nezdravu znatiželju. Možda joj nije palo napamet da pita ili je svjesna granice privatnosti. Možda joj nije bilo dovoljno znati što i drugi znaju i gledati izdaleka komentirajući. Ne znam. Lakše je težim putem, čini se.

Pogađa iako ne bi trebalo. Mozak i srce su osjetljivi i svašta ih dotiče.

Ispričat ću ti ako zaista želiš znati. Nemoj me tako gledati, nemoj mi pogledom dizati jezu  i otežavati. Da, ja sam ta. Ta ja ima ime. Imam život satkan raznim nitima. Imam sina kojeg ti ne mogu pokazati i ne znam kakav bi sada bio.

Dovoljno je da poštuješ. Sažaljenje nikome nije pomoglo. Ni izbjegavanje također. Vrijeđa ako me držiš jadnicom ili moje dijete jadnim.  On da je jadan?! Znaš li što je sve prošao i kako se hrabar bio?! Misliš da je manje vrijedan jer je bio „oštećen“, jer nije više tu? Očekuješ da ga neću braniti? Nije narastao u super naprednog bebislava i neće biti dr.mr.sc.

Znaš što?  Bez njega mi je teško i nedostaje mi, ali bez tebe mogu.

Imam etiketu. Na njoj piše: ANDRIJA. Rado ću ti je pokazati, ne trebaš se skrivati ili šaptati preko ramena. Zbog tvojeg sažaljenja neću hodati pognute glave. Spustim je kada želim izbjeći uzvratiti etiketom prstoupirača.

Zaista je frustrirajuće svakodnevno se suočavati s tim. I na meni je hoću li nepoznatima reći ili ne. Ne trebam glasonošu. Nije to za svakoga. Razumijem da ti je žao nas i možda tako želiš pokazati svoje suosjećanje. Ali ne prihvaćam takav način. Ni tebi se ne bi svidio.

Unatoč svemu, ne bi se mijenjala s nekim „sretnijim“.  Ne bi izabrala život u kojem ga ne poznajem. Samo, da je bilo promijeniti kraj…

Zato, ne trebaš podsjećati i rušiti mi teško skupljenu snagu. Znam što je prošao i kako je umro.

Drugi put kada prijateljima kažeš: to je ona… Sjeti se da se on zove Andrija i da ga moj život, kakav god bio, ne umanjuje kao ni tvoj jezik ili način razmišljanja.

Moja etiketa nosi ime posebnog i prekrasnog dječaka-junaka.

Pronađeni, pa izgubljeni. Skroz naopako. Baš sve. Nerazumljivo.

 Mama Andrijinog nebeskog prijatelja je rekla pravu riječ: opustošeno.

Pronašao nas je, od svih na svijetu, baš nas. S njim su došli  odgovori na sva pitanja, smisao i punina životnih praznina. Jedan pogled na njega i sva dugogodišnja razbijanja glavom riješena u tren. Sve  razjašnjeno. Ono bitno. I isto tako, u trenu nestalo. Nedovršeno.  Ništa nije cijelo ostalo poslije.

Tu i tamo sjetim se nečega što bi mogla uraditi, novo započeti. Ne drži me dugo. Započnem i ne dovršim. A nikada nisam voljela odustajati. Nije ni on. Zato je njegova agonija trajala duže nego su predviđali. Rekli su da će otići za 20ak minuta kada ugase uređaj. Čudno je mjeriti odlazak minutama, besmisleno. Ostao je još nekoliko sati.

Možeš ti to smješko moj mali. – šapnula sam mu ispred lifta dok su ga odvozili na prvu operaciju. Nemoj ići….– tepla sam držeći ga tih zadnjih sati. Možda da sam ga manje hrabrila, manje dosađivala, možda bi manje patio. Ovako, nije znao za odustajanje, nisam mu rekla da to postoji.

I tako,  nešto se sjetim da bih mogla, neku ideju smišljam, pa me prođe. Izgubljenost i želje. Na dane se javi nemir, nije da inače nije tu, nego proviri da podsjeti kako ne znam što bi sa sobom. Pokrenem moždane kotačiće ali tromo škripe. Onda odem i prekopam ormar, sobu, police s knjigama. Vadim ljetnu, spremam zimsku odjeću, pa naletim na nešto njegovo. Trudničke hlače s kojima smo zajedno prošli pola Hrvatske idući na preglede. Majicu rastegnutu od trbuha zadnjih mjesec dana pred porod. Onu vrećicu sa njegovim poklonima. Dio sam svojeg bacila uglavnom ono kontaminirano šugavim rodilištem, dio poklonila, dio je tu, a Andrijino je svugdje.

Slabo se sjećam prvog Uskrsa nakon Andrije ili nekog rođendana, praznika,… nemam pojma gdje sam bila i što radila. Godišnja doba, kiša, sunce, svejedno je dok ne protrnem pitajući se je li mu hladno. Inače vrijeme je prije Andrije i poslije Andrije.

Što ću sada? – tu i tamo pitam Šaku. Sada ili inače? – odgovori. Inače.- odvratim. Ne znam. – spusti glavu. Ne znam ni ja- pridružim se.

Mijenjala bi sve. Ali kada me pita što bi umjesto nečega… Nemam pojma. Ništa mi se ne sviđa, ništa ne odgovara. Sve mi pomalo ide na živce. Ne možeš ni glazbu normalno čuti. Zar baš svaka pjesma mora imati nešto što vraća nazad? Tako ostanem tu gdje jesam. Bolje tu, na mjestu. Treba malo stati, odmoriti. Nema daljnjeg puta bez snage, zar ne?

A želje? Nemam nekih želja. Ponekad pomislim da imam pa nabavim nešto ili krenem negdje. Na kraju završi u hodniku i čeka da me opet uhvati želja. Ili izgovorim štogod da skinem s dnevnog reda znatiželjne.

Radim Andriji drvenu škrinju. Točnije, planiram. Uvijek su mi djelovale posebno,  gledala bi ih sa strahopoštovanjem i nježnošću onako tajanstvene.  Planiram to od prije njegova rođenja. Materijal, alat, spremno čeka. Izradila sam dvije do sada ali njegovu nikako. Kakvu bi, kojeg oblika, boje, čime ukrasila? Mora biti savršena jer će čuvati Andrijine stvari. Njegova škrinja s blagom. Njegova dekica, kompletić koji je dobio od ujne dan nakon što je sve pošlo nakrivo,… Došli su, proveli vrijeme s nama, zagrlili nas. Ta robica je značila nadu, vjerovali su baš kao i ja da će je jednom nositi.  Još je ljudi vjerovalo. Tamo s nama na drugom kraju svijeta. Kada je sve bilo crno, bili su tu i držali nam stranu, nisu sumnjali.

Možda sutra započnem sa škrinjom.

 Ne zamjeri maleni, ti si na prvom mjestu ali ta škrinja me baš ne ide… Što kada te zatvorim u nju? Kada sve stavim na jedno mjesto? Ovako si svugdje po stanu. Gdje da je držim? U sobi daleko od pogleda ili ponosno izloženu? Za tebe mora biti najbolja koju ću napraviti. Treba mi još vremena, trebaju mi mirne ruke i ona „to je to“ slika u glavi. Uskoro. Potrudit ću se.

Ne brini za nas. Malo smo stali jer odmaramo. Kao ono kada bi dugo šetali, pa ugledali klupu za sjesti.  E, a onda se poslije bilo teško dignuti i nastaviti. Ali jesmo, sjećaš se? Svaki put smo došli do kuće. Ni ona naša „zadnja“ šetnja kada smo “picali” iz rodilišta nije posljednja. Doći ćemo do kuće kad-tad. Klupice su prolazna stanica.

A moju želju znaš.

Imam samo jednu. Sve drugo su kratki naleti vjetra.

Samo jednu. Tebe maleni moj.

Pronašli smo se jednom, nađemo se opet ljubavi mala.

Drage mame nebeske ekipe, hvala na vašim malenim čudima i sretan Majčin dan.

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Tolstoj

Blog je započeo kao vapaj nemoći u svakodnevnom životu s ljudima koji su olako prelazili preko svega, dijelom društva koje često ne preispituje svoje osjećaje i mišljenja nego nastavlja uvriježeno ponašanje ne videći stvarnog čovjeka pred sobom. Da, svi to radimo i upiremo prstom u drugoga. Ali ovdje se ne radi o nama koliko o onim koji se sami ne mogu braniti.

Ponekada ne nalazim način, ponekad mi dođe da odustanem pa izbrišem. Ponekad se naljutim i požalim što sam uopće objavila. Baš tada, javi se mama, jedna od onih koje prolaze slično. Njezina stvarnost me ruši ali i tjera dalje. Ne, nisam, i nisu ni drugi roditelji don Quijote s vjetrenjačama. Ovo je stvarno.  Boli spoznaja da bolest i smrt dalje tjera male i velike na borbe koje ne bi trebale biti dio života. Možda bi bila mirnija kad bi znala da je s Andrijom završila agonija djece koja pate i umiru. Ne tješi što još nekoga boli, tješi što netko razumije i Andriju ne svrstava pod „ništa“ tumačeći prirodom kako  jači opstaju, a slabi izumiru. U svijetu kojem se naglašava „pozitiva“, isključen si ako širiš „loše vibracije“, a  paradoksalno crna kronika je najčitanija rubrika.

Što je s odgovornošću? Znati znači i odgovorno se ponašati. Dio svijeta nas uvjerava kako ne znaju što bi s nama ili tapšaju izdaleka.  Naša djeca su dio nas i živimo s njima svaki dan. Život, uz sav trud čovječanstva, nije određen samo ljudskim mjerila pa tako ni smrt.

 Ovo je dio života jedne majke koja je sa mnom podijelila sveto i privatno, dopustila mi da i ja s njom podijelim svoje, i dijeli sada s vama. Hvala joj od srca, posebno za ono što je svojim riječima učinila za mene. Tekst je malo prepravljen, inicijali izmišljeni, radi očuvanja anonimnosti. Molim vas, nemojte preletjeti preko ovoga kao naslova novina. Ona je tu, osvrnite se oko sebe.

Nevolja nikada ne dolazi sama. (narodna)

• Sredina u kojoj živim je brutalna prema otvaranju ovog djela duše. To je prilično kontradiktorno, jer je kult smrti jak, sahrane i dalje imaju važno mjesto u društvu. Ali, ljudi ne vole slušati o tragedijama i gubicima. To trebaš  preživi dostojanstveno i u sebi. Misle ako vas prekinu i ne podsjećaju na to da vam pomažu. Ne pamtim više koliko me ljudi pitalo imam li još djece, od porođaja do danas. I to olakšanje kad potvrdno odgovorim razjeda. Kao da smo sahranili kućnog ljubimca. Da ne pričam što je broj njegovih proživljenih dana njima zanemariv za patnju. Obično čujem “pusti to, da su ti ostala djeca zdravo samo, ne prizivaj…” I više ga ne spominjem… Iščitavam vaše postove kad me preplave emocije. Pomognu mi da izbacim iz sebe sve, da prihvatim, da znam da nisam sama…

Iz zdrave blizanačke trudoće, upala sam u pakao koji ste opisali i koji živite. Nakon rođenja obje bebe su postale cijanotične i hitno transportirane.  Riječ je o kompleksnim srčanim manama. Moj N. je preživio. Operiran je u petom danu života i sad čekamo drugu operaciju. Suvišno je pisati o strahu u kojem živim zbog trenutne situacije, otkazanih kontrola i nove operacije koja ga čeka. Plašim se da i njega ne izgubim. Za R. nisu mogli ništa učiniti. Imao je i drugih problema s unutrašnjim organima uz kompleksnu srčanu manu.

Što je najgore nisam mu se mogla posvetiti, jer sam morala biti uz drugo dijete. Vidjela sam ga tri puta u životu.  Kada sam stigla u grad gdje je bio, vratili su ga u drugi, a kada sam stigla  tamo,  umro je poslije par dana.

Morala sam izabrati pored kog djeteta ću biti i kome sam potrebnija. Taj osjećaj ne bih poželjela nikome na svijetu.

O vezi naših dječaka najbolje govori to da je N. na dan sahrane brata čitav dan plakao. Ništa ga nije moglo umiri. Bio je užasno uznemiren. Narednih dana uopće nije imao glasa jer je potpuno promukao. I duboko vjerujem da je njegov brat njegov anđeo čuvar i da ga pazi, jer on super napreduje. Za sad nema nikakvih razvojnih problema niti dodatnih zdravstvenih tegoba. 

Imam dojam da živim podvojen život. Koliko sam sretna što dobro podnosi sve, toliko hoću umrijeti koliko mi drugi nedostaje. Iz dana u dan sve više i više. A u svoj ovoj priči teško mi pada činjenica što N. nije zdrav. Ako smo morali doživjeti gubitak djeteta i podnosimo tu žrtvu, da makar ovaj drugi ima šansu za bezbrižan život. Ali život je htio drugačije.

Obitelj se povukla. Njima je teško da se o R. priča, a ne prihvaćaju da je N. bolestan i nas predstavljaju kao paničare koji zdravo dijete maltretiraju bolnicama i oprezom. Nadamo se da će sve uspjeti riješiti operacijom. Kako bude rastao imati će još zahvata. Trenutno ima shunt (umetnuto pojašnjenje – šant – U medicini, spoj dvaju anatomskih kanala koji omogućava miješanje njihova sadržaja, najčešće u srčano-žilnom sustavu.) koji mu polako postaje mali i anksioznost sa kojom živim jer su granice zatvorene i ne može na kontrolu i dobiti datum za operaciju je nešto strašno. Zasada nema nikakvih tegoba, ali saturacija kisika je niža i pada zato što prerasta taj shunt. Nikome ne možemo objasniti situaciju u kojoj se on nalazi. Posebno tokom ovog virusa. Oni gledaju njegovo vanjsko stanje, izgled i to im je dovoljno.

Od svih smo se udaljili. Suprug i ja okrenuli smo se jedno drugom. Ne podnosim kada me uče što da radim i kako trebam izbrisati sve i krenuti ispočetka. Niti mogu podnijeti kada mi kažu: “N.nije bolestan!”. To može lako zavarati da ponekad pomislim kako sam stvarno umislila težinu njegovog stanja, da ga izvedem na prelijepo vrijeme vani ali znam da ću se sutra ja, a ne oni, nositi sa posljedicama tretiranja njega kao zdravog djeteta, što on nije. 

R. smo sami sahranili. Nisam htjela nikoga pored sebe. Zbog toga što su ga svi otpisali za života. Čim su čuli da mu nema spasa nitko ga više nikad nije spomenuo. Suprug ga je svakodnevno obilazio i kupovao sve što treba. Sve njegove stvari ostavili smo odjeljenju za neonatologiju. Htjeli smo donirati organe, nekako pomoći djeci kojoj se može presadi nešto njegovo, da živi kroz njih ali u ovom dijelu svijeta to se ne radi sa novorođenčadi.

On je 40 dana bio na lijeku i to ga je održavalo u životu. Čim su mu isključili taj lijek uvenuo je praktično. Drago mi je da sam ga vidjela makar takvoga.  Htjela sam ga odvesti kući kad ga isključe sa tog lijeka da bude među nama, da makar umre s obitelji. Međutim umro je skoro 24 sata nakon što je lijek isključen. Namučio se. Čitava bolnica je plakala za njim.

On je uvijek sa mnom. Osjećam ga, pjevam mu, sanjam ga. Vidim ga kroz N. Posadila sam cvijeće za njega na terasi. 

Imamo malo stariju kćer. Ona ne može shvati sto se s njim desilo. Pokušala sam joj objasniti kako nije narastao, pa da su doktori pogriješili, pa da je na nebu. Ništa joj nije jasno. Svako malo pita je li on ne dolazi zato sto nas ne voli ili traži da vidi njegovu sliku kolika mu je kosa sada. Zato nemamo po kući uspomene na njega. Slike i to. Spominjemo ga isključivo samo suprug i ja  navečer kada se osamimo. I iz dana u dan sve više nedostaje. Znate i sami. Ali što ste i sami rekli ta fizička bol, to nedostajanje nekako me oplemenjuje. Podsjeća me koliko je život slab i krhk, koliko je njegova žrtva ogromna opomena da se sve može srušiti u sekundi. 

Tijekom trudnoće nisam znala. Oni su bili krupni zdravi blizanci. Nakon porođaja nisam ih ni vidjela  (carski rez). Odveli su ih,a ja ostala u bolnici. Tek 14 dan nakon njihovog rođenja vidjela sam ih prvi put. N. se tada zalijepio za mene, nisam ga mogla spustiti iz naručja. Stalno je plakao, bio je uplašen, toliko vremena sam. Zato sam se morala njemu posvetiti,  suprug je preuzeo brigu o R. 

Nadam se da sam vas makar malo utješila svojom pričom. Koliko god ljudi nemaju strpljenja za nas mi moramo biti svjesni koliko smo jaki i hrabri. Najlakše je odustati. Ali sve ima svrhu. Pa i ovo. Ako ništa da makar upoznamo sebe i lakše živimo u svijetu u kojem je sve “bruto i neto”.

Ponekad napišem nešto na društvene mreže pa izbrišem. Znam što ljudi misle, kako reagiraju. Bude mi krivo što tako javno izlažem djecu. Ovdje, znate, bolje je da se krije, da se ne zna.

A ja želim da svi znaju. Ne da bi ga sažalijevali, nego da znaju koliki je heroj i junak. I on i njegov brat. Što je N. do sad preživio i proživio netko neće za života. Želim da je i on sam ponosan na sebe, a ne da se skriva jer je “drugačiji”.

❤ ❤

Čovjek je podložan promjenama. Neke su nepovratne. Neki događaji, sjećanja, doživljaji su nezaboravni. Ostaju duboko u nama i onda kada pamćenje pobrka lončiće.

Smrt je jedna od tih. Andrija nije umro mirno i spokojno, onako filmski. Stvarnost je  surovija.

Patio je. Borio se za svaki udah. U našem naručju. Bolio ga je naš dodir, sve ga je boljelo. Nadam se da nikad neću saznati koliko.

Teško ti je čuti? Nije me briga, njemu je bilo najteže. A mi? Mi smo mogli samo gledati, uzaludno plakati i moljakati. Džabe svi aparati, doktori, tapšanja po ramenu, sve ono mučenje koje je pretrpio kao da je bilo nizašto.

S tim treba hodati svaki dan. Pravo je čudo biti živ nakon dodira hladnog tijela vlastitog djeteta. Ispratili su nas iz sobe dok ne skinu s njega ostatke cijevi i pitali u što ga želimo obući. Vratili smo se s robicom koju sam pripremila za njegov život, a ne smrt, okupali ga, obukli (to je prvi puta da sam mu promijenila pelenu), izljubili, mazili i predali njegovoj sljedećoj postaji, mrtvačnici. O ovome je teško pričati, teško je time opteretiti odnose. Nije bio tu kada sam ga prvi puta zapravo nosila, podignula ga onako bez ograničenja cjevčica i uređaja, noseći samo njegovo tijelo. Gdje je tada bio? U kojem se trenutku ide u Nebo? 

Dane prije strpljivo sam gledala kako ga različite medicinske sestre i doktori, diraju, hrane, rade s njim što ih volja. Tješila sam se kako će to proći, doći će moj red biti mu mama i raditi sve što mame rade.

Pustila sam ih. Da su samo znali kako je teško suzdržati se, ne uzeti ga i pobjeći daleko od svega.

Van njegove sobe, ljudi su kao i inače živjeli svoje živote. Teško za prihvatiti ali to tako ide. Zašto je onda neprihvatljivo što se nečiji smjer nenamjerno promijenio, što sada živi svoj život na drukčiji način?

Kako izgleda život nakon? Ne izgleda, ali funkcionira. Skupljaš ostatke sebe, preslažeš ih, krpaš, svjestan kako treba graditi ispočetka.

Ono, ne da mi se. Nezainteresiranost za svijet okolo normalna je pojava. Izmjenjuje se zajedno s naletima volje i sitnim koracima naprijed. Jedna riječ ili zvuk vrati te nazad. Lani u ovo doba Andrija je bio živ. O tome razmišljam zadnjih dana dok slušam površna ogovaranja ili poslovna zastrašivanja. Zar stvarno moram ovo slušati nakon svega? – mislim se. Naspram njega sve je to ništa. Tako stvaran osjet njegove meke kosice briše gluposti kojima se inače zamaramo.  Dok mi nabrajaš „probleme“ sjetim se mame koja upravo sada prolazi što i ja. Saznala je da njezino dijete ima srčanu manu, čekaju ga operacije i borba kao Andriju. I živi tu, blizu. Nova jaketa i recept dana nakon saznanja ovog, nemaju mjesta u mojim kapacitetima.

Dokle se trebaju događati loše stvari da bi ljudi shvatili kako ima bit-nijih?

Sve što sam prije slušala i radila sada je ništa naspram Andrije. Nije to depresija niti dijagnoza, to je novo mjerilo kojim htjeli ili ne, doživljavamo sebe i svijet. Problemi kojima se međusobno opterećujemo, nervoze koje prenosimo, sve je to tako nepotrebno naspram onog što smo vidjeli i doživjeli. Stalno balansiranje između  moram/mogu i neću/ne mogu zavara na trenutke stvarnost. Ništa nije kao prije; prioriteti i odnosi s ljudima, s Bogom, sa sobom. Jednostavno se ne uklapa u stare mjere, ne podržava iste interese. Često osjetim pritisak za upornim vraćanjem na staro. Ne ide. Ne znam kako se zove prostor između niti jesam li u njemu. Na trenutke zaista sve izgleda kao nekad, vješta obmana.

 Gledali smo film. Punih sat i nešto nisam se sjetila. Uživljena u radnju, doživjela sam pljusku na kraju. Film je završio, stvarnost dočekala.

Ruše me stvari koje prije nisu, ne diraju koje prije jesu. Manje toga je smiješno, manje toga veseli ali nešto bolje razumijem. Možda će netko pomisliti da mi nije stalo. Ne, samo me nije briga za nebitnosti. E, tu nastaje problem. Nemamo svi ista mjerila. Moje važno tebi je možda dosadno i obratno. Naravno da se ljudima ne sluša mjesecima o smrti jednog djeteta. Za očekivat je i da se nekome tko je izgubio dijete ne sluša o dućanu koji nije radio navečer ili što je netko rekao o nekome. Ma budimo iskreni, nikome se ništa ne sluša u prevelikim količinama.  Nakon svega, ne rješava mi se tuđe probleme koje ne žele riješit ali uredno kukaju, ne ispunjava mi se nečije „glazbene“ želje, ne slavi mi se uvijek kada se nekome slavi, ne živcira jer je neki koncert sutra, a najavljuju kišu, ne podnosim izmišljenu paniku o nečemu tako životno sporednom.

Više-manje nije me briga hoćeš li zamjeriti jer sam zaboravila kad i što radiš. Ne sjećam se što si mi ispričao nedavno? Nećeš ove godine moći na putovanje? Smak svijeta, a? Udebljala si se. Čestitam, dobro jedeš. Koliko je to zaista velik problem, je li ti šteti zdravlju? Susjeda te krivo pogledala ili zbog perfekcionizma čistš kuću pa si ljuta što nećeš izaći vani prošetati s djecom? Daj, prošetaj! Shvaćaš? Zoveš uspaničeno izazivajući mi predinfarktno stanje da me informiraš kakav si (promašen) poklon dobila. Zezaš?!

 Dok mi nabrajaš napuhance (=preuveličane ili izmišljene probleme), u sobi sam s Andrijom i zar ćeš mi zaista doći s tim?

 Čak mi se sviđa pomalo ovo „zaboli me“. Kako je maštovita žena rekla: „…taj tvoj mali bio ko pravi učitelj… nas je puno svega naučio…“ Možda bi više od mene volio školu, tko zna. Jedan njegov otkucaj srca mijenjala bi za sve gluposti kojima sam obasuta. Jedan njegov pogled zamijenila bi za lažne ljubaznosti i isprazne razgovore. Da mogu izbrisala bi bol s njegovog lica… Andrijin prvi osmijeh vidjela sam tek dan nakon što je umro. Mogli smo odlaziti u podrumsku hladnjaču. Čula sam da se zna dogoditi, ali tada sam i vidjela. Smijao se. Blaženi osmijeh. Možda jer ga više ne boli ili je sretan. Ma vjerojatno jer je znao da mi „duguje“ samo to, jedan maleni osmijeh. Možda je pomislio: Napokon gotovo!  – dok sam ja molila da ne bude još kraj. Na sprovodnoj misi uspio nas je nasmijati. Svećenik je imao istu frizuru kao on. Prvi put kada sam ga napokon vidjela i dodirnula, plakao je. „Zgužvan kao ja dok plačeš“ – šapnula sam mu s ljubavlju. Za svaki njegov pokret me bilo briga, za svako meškoljenje i svaku iglicu koja ga je ubola. Svijet vani za mene nije postojao. Moj svijet je bio tu.

  Nova mjerila, stare istine. Ništa izmišljenoga pod kapom nebeskom. Ni prvi ni zadnji. Niti smo popili pamet cijeloga svijeta.

Zemlja se okreće bez njega. I nije je briga.

Bez Andrije mene nije briga.

Glavinjamo i živimo. Zasada dovoljno.

Možda i nismo tako izgubljeni, možda smo pronađeni.

Žao mi je i hvala ljubavi moja mala. Volim te i tada i sada i sutra i tamo i ovamo i onamo i ovako i onako… U svakom slučaju i uvijek te volim.

Jak i kada smo mi slabi.

Vrijeme i posao

Koja su mjerila životnosti života?

Izgleda da zadovoljavamo  nepisane kriterije. Prvi i osnovni je povratak na posao. Dimni signal da je sve u redu. Više sam puta čula pitanje radiš li? nego  kako si?. Ozareni izraz lica osobe koja dobije potvrdan odgovor omogućava naš daljnji razgovor ili prekida započeti ukoliko je odgovor niječan. Tema posao je kao izlaz u slučaju nužde onima koji u susretu s nama ne znaju što bi. Joker zovi u zaobilaženju „imena koje ne izgovaramo“, teme koju vješto zaobilaze. Imala  sam veliku potrebu pričati o Andriji, iako spominjanje u društvu kvari raspoloženje prisutnih. Želja je i dalje tu ali  opreznija. Svetinja se ne daje psima. Bolje probirem kome ispričati, a pred kime bi to bilo bacanje bisera u blato.  

Smrt djeteta nije obavljen zadatak nakon kojeg ideš dalje, zatvoreno životno poglavlje poslije kojeg uzdignute glave gaziš u nove pothvate. Ono nema izlaz u slučaju opasnosti, vatrogasni aparat za gašenje tuge. Nema nazad. A naprijed….? Ovisi kako ovo naprijed definirate.

Ljudi žive u godinama, mjesecima, danima, minutama. Odbrojavaju vrijeme računajući koliko je dovoljno vremena prošlo za nešto. Prema vlastitim kriterijima mjere naše vrijeme. Sjećam se, jednom prije, čula sam da tuga ima određen rok od godinu dana i kako nakon toga morate ići dalje. „Koja glupost!“ – pomislila sam. Zar možeš boli gubitka dati rok trajanja? Otkad je tuga nepostojeća u ovom happy svijetu? Zar i ona nije dio života? Zar uz nju ne možeš imati druge osjećaje? Kužim što je pjesnik htio reći u najboljoj namjeri i strahu da osoba „ne zapne“ ali ne podržavam  tvrdnju. Vrijeme koje liječi rane, liječi ih onima čije rane to izravno i nisu. Ranjenima daje vrijeme u kojem uče nositi ih, navikavajući se na nove sebe.

Je li povratak na stare postavke, ukalupirane satnice posla, obaveze, znak da ideš dalje? Djeluje li? Da i ne. Da, jer nemaš previše vremena za plakanje i posjećivanje groba, izradu uspomena, gledanje fotografije. Ne, jer je sve i dalje tu, osjećaji ne nestaju. Nijedna kolotečina ili djelatnost ne briše stvarnost.

Što nam je vrijeme donijelo? Zaborav okoline, manjak vremena za njega, za sebe, zagušujuću i veću prazninu. Kako ide dalje, teže pada spoznaja o vlastitoj nemoći u mijenjanju prošlog, zbunjujuća buđenja s pitanjem što je stvarno.  Kako uskladiti život  od prije, s onim provedenim sa njim, i ovim vraćenim na izvana slično onom od prije ali totalno drugačijem? Najviše od svega zbunjuje što u svakodnevici nema njegovih tragova. Kao da nije bio tu, a stvarniji je od svih kojima smo okruženi. Stvarniji onoliko koliko je bio istinitiji u svom postojanju.  Smrt ne dopušta promjenu the end-a. Sve što jesam, sve što mogu, sve što želim, radim, ne mijenja kraj. Shvaćanje ovoga,  donosi gubitak sebe, krizu identiteta, pitanja o smislu i besmislu, bezvoljnost, nezainteresiranost u  međuljudskim odnosima,…  Želite čuti da je sve u redu? Da ćemo nastaviti  gdje smo stali? Letjeti iznad ovog kao „ptica mladih krila“?

 S vremenom tuga dobiva sjetnu i ljutu pratiteljicu, nešto slično oholosti. Odražava se netolerancijom na pametovanje o onom što smo prošli i što bi sad trebali, zgražanjem nad uspoređivanjem u kategoriji čiji je gubitak veći. Ljudi mi znaju reći: „Vidio sam vas u novinama… tužno. Al znate ja sam prošao nešto slično, još gore, udovac sam,…. I poznajem ženu kojoj su sva djeca pomrla. Vidite da vama nije najgore, uvijek ima gore.“ Ili:  „Ti si svoga barem držala u rukama…“  Zar je to neko natjecanje? Ne, hvala. Ne želim se natjecati ni uspoređivati, kamoli pomisliti kako mi je najteže, jer u pravu ste, Andrija je nešto najbolje od mog života. Držati njega ispunjavalo je radošću i ljubavlju sve pore, rupe, klance i pećine moje duše i tijela.

“Ima li što novo?” – pitaju sa smješkom gledajući mi u trbuh. Nisam odmah shvatila na što misli. Kaže tetka da već duže propitkuju kad ćemo na drugo. Kratka pamet, dugi zabadajući nos što prelazi granice intime i pristojnog ponašanja. Bezobrazni jad ljudskih potreba uz zadrto shvaćanje idućeg djeteta kao utješne nagrade. Ne znam vrijeđa li više ili ljuti.

Ne moraš razumjeti da bi poštivao.

Zato je došlo vrijeme za „šutnju“. Ovo je priprema za sva obiteljska okupljanja gdje se neće spomenuti, za prijateljska druženja koja zaobilaze „teške teme“. Ta „šutnja“donosi barem malo mira, dostojanstveno prihvaćanje da je puno veći od prividnih ljudskih veličina, zaštitnički motreći tko je vrijedan dijeljenja i otkrivanja nečeg mi tako svetog.

Vrijeme ide, ljudi žive svoje živote, napominjući kako ne smijemo stati, zapeti na onom što se dogodilo. Koja zabluda. Tamo s njim iako najteže bilo je i najbolje, najiskrenije, najživotnije. Nikada to ne bi mijenjala za nestvarna životna mjesečarenja. Stvarniji od sadašnjosti.

Zato, idi svojim putem, nije nam isti. Ne analiziraj, ne zbrajaj brigu, pusti da budemo. Ne zaustavljam život ni vrijeme, samo trenutke koji me nakratko vrate njegovom toplom obrazčiću. Uspomene. Ne diraj u to! Svoje vrijeme računaj kako hoćeš, moje pusti na miru. Smrt nema rok trajanja, nema probni period i povrat. Ljudski je rod nikad nije prebolio, zar onda da ne utječe na mene?

Pitali su me nedavno pada li nam teško ovo vrijeme, njegov skorašnji rođendan? Proživljavamo li sve ispočetka?  Brižno pitanje koje me začudilo. Zar ne znaju da nije bitan dan ni godina, da s njim budna dišem i umorna spavam? Lijepo što se sjete godišnjice, ali smrt ne broji godine kao život.

A opet, ne želim ga zatvoriti u svoj ormarić sjećanja. Želim da znaju da je tu. Ne kao dio naših srca, kako nas tješe pojedinci držeći ga samo uspomenom, već kao čovjeka za sebe, vrijednog divljenja i poštovanja.