Rezime

„Ne oporavljamo se od smrti voljene osobe, nego se nanovo izmišljamo.“

Svatko se na svoj način nosi sa gubitkom, kažu. Ipak neki su dijelovi načina isti ili slični.

Treba naučiti živjeti ispočetka. Smiješno, kao da do tada već nisi imao život. Šetati bez njega, slaviti blagdane i rođendane, obiteljska okupljanja na koja neće doći. Jako puno ljudi oko nas živi u nedostajanju nekoga. Nije ono uvijek tužno ni očajno, ali je nedostajanje. Uz svaki osmijeh i radost, ide okrhnuti komad istog dobra.

Nekad nedostajanje i nepotpunost jako umaraju. Nepozvano započinju novu vrstu življenja. Prilagođenu. Odmjereniju. Neki se povuku u sebe, drugi traže društvo. Do nedavno, nisam mogla u automobilu upaliti radio i slušati glazbu bez nelagode i sekundarne iritacije. Nakon svih pjesama njemu pjevanih, glazba je utihnula. U početku me boljelo što malo tko želi pričati o njemu, odbili su čuti moju molbu i želju dijeliti ga. Naučila sam, ne treba moje dijete svatko nositi i čuvati, a oni koji su trebali, a nisu, slobodni su dalje u svom postojanju i djelovanju,  baš kao i ja.

Mi smo jedni od onih koji su čuli riječi: S vašim djetetom nešto nije u redu. Neizvjesnost. Vaše dijete ima urođenu srčanu manu. Strah. Da bi preživio treba operaciju odmah nakon rođenja. Nada. Veći dio djece preživi. Kraj. Znate, 50% je do kirurga, kako je raspoložen taj dan. Ništavilo. Isključit ćemo uređaj, možete ga držati.

Tuga i bol nisu iste. Tuga najčešće nastane iz boli. Nekada tuga ostaje kada nema boli i obratno, može boljeti bez tuge. Često se prožimaju, a razlučiti ih, ponekad je teško.

Andrijina smrt boli bezimenom bolju.  A tuga? Nisam tužna što je rođen, što smo proveli neko vrijeme zajedno, što je moj,… Tužna sam jer nije tu, jer je strašno patio. Boli njegovo prazno mjesto u našim životima. Unatoč zabludama, to mjesto ne može popuniti drugi čovjek, drugi posao, drugi stan.  Njegovo mjesto ostaje uvijek njegovo. To treba poštovati. Pokušaj izbacivanja, nespominjanja, zaobilaženja, vrijeđa direktno njegovo postojanje i našu ljubav koja ostaje i nakon njegova odlaska.  Možda se nismo razumjeli? Hoću da poštuješ njega, poštujući njegov život i smrt, njegovo mjesto u našim srcima, mislima, životima, obitelji, njegovu prisutnost u razgovorima, odnosima i odlukama. Njegove godine koje  brojimo jednako kao ti svoje. Za mene on je tu, iako nije tu. Nemam problem s njegovim imenom i postojanjem, njegovim fotografijama i grobnim mjestom. Ne trebaš se i nakon toliko vremena  tresti kada ga spomenem. Neću se raspasti pred tobom. Preživjeli smo držeći ga mrtvog na rukama. Sve što se imalo raspasti, raspalo se ljubeći ga hladnog.  Ako mi nije problem ovo reći, otkuda sebična pomisao: „Ma nismo htjeli o tome da vam ne bude teško“. Sve u redu. Razumijem.  Ti razumi ovo; kada se družimo, ne mogu ga kući ostaviti tati na čuvanje da nam „ne smeta“. On ide sa mnom. Uvijek i svugdje. Od njega imam dvije igračke, jednu krpicu, otiske stopala i rukica i ono što nosim u sebi. Također, nultu toleranciju za natjecanja i izjave koga više boli.

Nema povratka na tvorničke postavke.  Zaboravi. Stari, a novi mi.  Skoro dvije godine i dalje ne volim sve što prije. Drugačije se družimo i izbore donosimo. Negdje smo se pogoršali, negdje popravili. Radimo na sebi doživotno.  A razumijevanje? Možemo li razumjeti sve, posebno nešto što nismo iskusili? Teško. Ne radi se toliko o razumijevanju koliko o empatiji poštivanja tuđih osjećaja. Ne moramo se slagati s njima,  u konačnici nećemo ništa postići odbacivanjem ili ignoriranjem.  Hvarani imaju jednu zanimljivu  poštapalicu: „To je sad tako“. Za vas koji ste pomislili kako je to depresivno, zaboravljate da je to sada ali ne nužno i u budućnosti.

Čitamo i  preporuča se izbjegavanje „negativnih“ ljudi. Neki su nas svrstali u takve. Što to znači? Tko će onda ostati kome? Što je to negativno? Je li to opravdanje za bježanje od nečije tuge ili kada mu treba pomoći? Nama je prošlo dovoljno vremena da ovo bježanje ne osjetimo. Ili nema više tko otići ili su se naviknuli. Ne znam. Na to me podsjeti razgovor s nekim tko je prošao ili prolazi slično. Bude tu i viceva npr. kolegičina prijateljica nakon što je ova imala smrti slučaj u obitelji:  „Nisam ti se javljala jer sam mislila kako ti treba vremena da dođeš sebi i posložiš se“ (kaže nakon nekoliko mjeseci).  Jao! Pozadina, jad i slabost osobe koja jednostavno nije htjela, mogla biti tu kada vam je trebalo. Ironično, na kraju ti sažalijevaš nju/njega.  Zamjerati nekome nenamjernu promjenu nastalu smrću djeteta ili bilo koje druge osobe važne i voljene, je glupavo i otužno. Vidim koliko me bez potrebno boljelo  odbacivanje onih, koji su u slobodi, izabrali maknuti se. Utješno, s vremenom ih se ni ne sjetiš.

Nevezano za ljude, neki dani prolaze teško. Nezainteresiranost, zbunjoza za planiranje, demotiviranost u realizaciji, začinjeno ogromnom čežnjom za njim, životom kakav bi bio da je tu. Pomislim, ne bi radila što radim ili kuhala ili odmarala u ovo vrijeme da je tu. Nema grižnje. Samo želja da je tu. Ponekad pomislim, pa kako bi da je tu? Bi li znala i mogla? Na kraju izdržiš taj dan, pa još jedan Božić bez njega,  godišnjicu, pitanje imate li djece? i sl.

Život je više od roditi se, živjeti, umrijeti. Nisam sumnjala da ćemo provesti život zajedno. Prepale bi me misli, što ako umre prije mene, ne doživi 30. godinu? Hoće li naći curu koja će ga razumjeti, prihvatiti znajući da neće s njim doživjeti duboku starost? Niti pomislila da neće doći kući. Sada se snađi tu bez njega.

Ono s čim se i dalje ne slažem je pogrešno tumačenje „život ide dalje“. Nekima to podrazumijeva zaborav. Nekima pretvaranje. Drugima značajne promijene vidljive na nama. Trećima novo dijete. Četvrtima nešto deseto. Podsjetimo se osnovnih pristojnosti – ne miješanja uvijek u sve i svugdje. Ide život. A kako, nije na promatračima da sude i prognoziraju. 

Zašto ne bi išao zajedno  s onim s kime je i planiran? Nije ludost. Zar ljubav prema nekome ne nosimo gdje god bili?

Život nakon ne možeš pretjerano planirati,nepredvidiv je, nepotpun, na dane skroz bezvezan. Od dobrog raspoloženja, snage i volje do traženja mišje rupe za uvući se. Nezahvalno objašnjavati. Jer i te teške dane živiš, funkcioniraš i imaš isti osmijeh kao dan prije. Ponekad  je lakše, a nekad teže nositi. Navikavaš se i otkrivaš novo. Tu i tamo izleti frustracija. Htio bi mijenjati sve drugo kada već ne možeš to. Onda te obeshrabri realnost. Bilo bi idealno imati neku sigurnost, no to je u totalnoj suprotnosti od svega što si prošao i vidio.

Ljudi se nakon smrti voljene osobe tješe raznim idejama, riječima koje ponavljaju kao molitvu. Ne znam pomažu li, više volim direktan put; Andrijinu smrt ne mogu promijeniti pa i da Zemlju zavrtim, izguraš taj dan, bez pretjeranog razmišljanja o prošlosti ili budućnosti. Sutra će i dalje biti bez njega. Kao da se najteže pomiriti s činjenicom da možeš puno toga ali ne i promijeniti rastanak. Smrću ne završava uvijek patnja, smrt nije kraj ni za one koji su ostali.

 S vremenom otupljuješ na svašta.  Manje zamjeraš ali i dalje pamtiš. Više te čudi što neki zaborave. Ljudi zaista zaborave. Ne znaš što je gore/bolje, etiketa oni su ti ili zaborav?

Pitanje smisla ne ispituješ za neke stvari jer od uzaludnog mozganja brkaš ovo što je taman posloženo. I želiš, zaista vidiš potrebu oprostiti, ne ljutiti se zbog pogrešaka u operaciji, u liječenju, svakog drena i uboda krivo napravljenog pa ponavljenog, rukica i nogica izranjenih, … Nema mjesta za nečije višak stavove, dodatna izmišljena opterećenja.  Trudiš se. Misliš da si uspjela. Onda čuješ da je još jedno dijete umrlo zbog liječničkog propusta, da se nitko nije ni  ispričao ili pokajao.  Zavrti te unazad i izbroji znane propuste na Andriji. Možda bi bilo lakše da je umro jer nije moglo biti drugačije, bolest bi nosila teret krivnje. Mi nismo samo oni, još smo i oni čije je dijete umrlo pod nerazriješenim  okolnostima, točnije, nemogućnošću ispravka ili dokazivanja liječničkih pogrešaka i propusta. „Izija vuk magare“. Neshvatljivo.  Onda se sjetiš da opraštanjem pomažeš sebi najprije. Apsurd ljubavi i oprosta. Ma iz inata bi im oprostila! E da je to tako lako. Lomeći sebe dobivaš priliku-nepriliku složiti se ispočetka, kao lego kockice. Koliko god preslagivao, jedna od temeljnih će uvijek nedostajati.

Andrija nije uspomena.  Uspomena se nosi, gleda, visi na zidu, ukrašava ormarić. S njim živimo na novi i drugačiji način. I nemam objašnjenja za to niti tumačenja o spajanju dvaju svjetova. Tu je, u svakom danu, druženju, samoći i dobu. Ne mislim na njega 24h sata dnevno, barem ne svjesno, on je srce u srcu. Čak i kada prođe dio dana, a ne sjetim se, kada sam toliko zaokupljena da nema boli i tuge, tu je.  Ne gledam ga u drugoj djeci niti mogu zamisliti kakav bi sada bio. Ako je Bog htio da mi je više stalo do cilja, raja, onda je našao vrhunski mamac. Neprestana borba.  Možda nekima morbidno, ali veselim se našem ponovnom susretu jednom. Do tada, svašta ćemo proći skupa, ovdje.  Maleni, prije nego ti Gore kažem da te volim, čuti ćeš oprosti. Možda ćeš imati onaj zagonetni osmijeh, malo iskrivljen kao u mene. Možda široki da se svi zubi lijepo vide kao u tate. Frizuru ti znam.  Šašava ti je ova mama, ne zamjeri.  Sigurno bi bio umjereniji od mene. Garant kolutao očima na moje žute minute.

Rezime je da rezimea nema. Samo život, ovakav ili onakav. Žive ljudi. Na ovom ili onom svijetu. Životu nema kraja. Kad je već tako, drago mi je da si Maleni moj suputnik. Doživljavaju te kao anđela. Ja ne. Vidjela sam što možeš i jesi, makar dio. Ti nisi bucmasti anđeo nego čovjek u pravom smislu te riječi. Dječak, mladić jednom. Kuštrav i samozatajan. Nema roomantike. Nisi sentiment. Ti si Andrija. Ni manje ni više.

Maštu prekine stvarnost, ne znam ništa o tebi, nemam pojma kakav si niti što bi volio. Ostaju pitanja. Sumnje.  Misli. Ništa s čime želim razbijati glavu. Saznam već jednom.

Neki smatraju kako je bolje da se nisi patio dalje ili mi s tobom, jer eto, imati bolesno dijete nije lagano. A ja bi htjela, da im budemo podsjetnik koliko je svaki život velik i vrijedan, da zahvale na onom što imaju i ne odbijaju svoju djecu već im pruže sebe. Ne znam kakva bi tebi bila, bi se snašla, ni pelenu ti nisam promijenila. Bi li živjela u strahu za svaki tvoj udah i otkucaj srca? Ne budi me tvoj plač, mogu odspavat noć za razliku od drugih mama, ne pazim na tisuću i jednu sitnicu kako bi ti bilo toplo i čisto.  Mogu sjediti kada hoću, šetati, jesti, mogu živjeti kao prije. Mogu…

Zapitam se, znaju li ljudi što govore kada kukaju ispred svoje djece o životu prije njih, izlascima i putovanjima? Ma možda bi i ja kukala. Možda i ne. Nakon bitke za život , kako da ti takve stvari budu važnije? Roditelj sam koji o roditeljstvu i odgoju, prehrani djece, veličinama obuće i odjeće, nema veze s vezom.  Ono što znam, život nakon smrti djeteta, iako nemaš druge djece,  iako dalje ste samo vas dvoje,  skroz drugačiji od onog kad vas je zaista bilo dvoje.  Ni da imaš još djece, ništa lakše nije. Neka pita tko ne vjeruje.

Porazno je živjeti bez tebe. Ne briga me sve i nije me briga što me nije briga. Ali znaš, već sam ti rekla, ne bi se mijenjala s ikim niti tebe za išta.

Ostaje puno. Jedna sam od sretnih, imati tebe i tatu ti, zaista je blagoslov.

  Idemo dalje Maleni, dan još traje.  Nema predaje od čega god već, ni onda ni sada. Ostaješ moja radost i moja bol, ponos i sreća, pokretač i kočnica kada treba, noga na zemlji i glava u oblacima, ogledalo da vidim kakva sam doista, moj neotuđeni  dar i ljubav.

Jednom, kada misao onemoća, pamte te srce i tijelo. Ako sjećanja izblijede, ljubav ostaje. Grobove će zamesti lišće i zemlja. Vidjela sam se jednom kako stara, pogrbljena i sijeda idem put tvog grob noseći cvijeće. Zaboljelo je,  zar ni tada nećeš biti tu? Cijeli život bez tebe? Tko će pazit na tvoj grob kada me ne bude? Zaboravih, toga se ni sjetiti  neću zagrlivši te jednom opet.

Ponavljam se? To je, Maleni moj, jer mi odrasli sporo napredujemo i teško mijenjamo sebe. Nemam što novo za reći. Kada me pitaju što ima novo, smišljam što odgovoriti a vrijedno je nazvati novim. Ništa novo o tebi nisam saznala. Ono što sam o sebi, nije za svačije uho. Ono o drugima spada u ogovaranje.  Zadržat ćemo dio za sebe, može?

Laku noć i dobro jutro LJUBAVI MOJA MALA. ❤