Etiketa

Ljudi vole etikete, deklaracije, u dućanima, na drugim da znaju tko je i kakav, na odjeći da vide sastav, hrani jer nije svejedno odakle je, …

Lako se lijepe, teško skidaju.

U ulici, na poslu, bilo gdje, brzo se sazna. Nije da skrivam. Imam sina na kojeg sam ponosna ali ga ne mogu pokazati pa se ne računa. Sretnem nekog poznatog i čujem dok nastavljam dalje, osjetim pogled na leđima: „To ti je ona kojoj je dite umrlo“.

Nisam očekivala tako snažno etiketiranje. Suprug i ja ćemo uvijek biti ti kojima se to dogodilo. Što god radili, gdje god bili – to su oni! Od takvih pogleda se neugodno naježim. A znam da nemam zašto.  Ako je optužba djetetova smrt, je li biljeg kazna?

Naljutim se. Poželim da sam jedna od onih koje malo toga dira. Zabilježim u sjećanju. I svaki put kada sretnem tu osobu, sjetim se, to je ona/onaj koji je uperio u mene nevidljiv prst sažaljenja, prijekora ili čuđenja. Etiketa na etiketu. Nepotrebno. Da, ja sam ta. A ti si taj/ ta.

Kao mala čula bi odrasle kako  pričaju o nekome. Uvijek se spominjalo to nešto po čemu ga pamte,  što tragičnije, to zanimljivije. Ostalo je tako i kako sam rasla. Kod upoznavanja, šapnuli bi mi tko je kakav prije nego bi stigla ostati dovoljno da sama uvidim štogod. Valjda su cjenjeniji oni koji znaju više pojedinost o nekom. Tko je imao uspjeh i nešto za pohvaliti se, obavezno bi pronašli mrlju. Nije to ljudska priroda, to je navika, odgoj, običaj, nekultura, što god.

 Naporno je nositi etiketu. Izgleda da ih je lakše lijepiti. Pitam se, što je toliko u ljudima pakosno ili sebično da ti unatoč već teškom teretu, tovare još? Misliš da je lako živjeti nakon svega pa mi pomažeš svojim utezima?

Jedna je skoro izvrnula vrat trudeći se skrivećki vidjeti što mi piše na medaljonu. Smiješno i tužno. Ma, nevažno skroz. Žaleći njen vrat i oči došlo mi je da ga skinem i olakšam joj nezdravu znatiželju. Možda joj nije palo napamet da pita ili je svjesna granice privatnosti. Možda joj nije bilo dovoljno znati što i drugi znaju i gledati izdaleka komentirajući. Ne znam. Lakše je težim putem, čini se.

Pogađa iako ne bi trebalo. Mozak i srce su osjetljivi i svašta ih dotiče.

Ispričat ću ti ako zaista želiš znati. Nemoj me tako gledati, nemoj mi pogledom dizati jezu  i otežavati. Da, ja sam ta. Ta ja ima ime. Imam život satkan raznim nitima. Imam sina kojeg ti ne mogu pokazati i ne znam kakav bi sada bio.

Dovoljno je da poštuješ. Sažaljenje nikome nije pomoglo. Ni izbjegavanje također. Vrijeđa ako me držiš jadnicom ili moje dijete jadnim.  On da je jadan?! Znaš li što je sve prošao i kako se hrabar bio?! Misliš da je manje vrijedan jer je bio „oštećen“, jer nije više tu? Očekuješ da ga neću braniti? Nije narastao u super naprednog bebislava i neće biti dr.mr.sc.

Znaš što?  Bez njega mi je teško i nedostaje mi, ali bez tebe mogu.

Imam etiketu. Na njoj piše: ANDRIJA. Rado ću ti je pokazati, ne trebaš se skrivati ili šaptati preko ramena. Zbog tvojeg sažaljenja neću hodati pognute glave. Spustim je kada želim izbjeći uzvratiti etiketom prstoupirača.

Zaista je frustrirajuće svakodnevno se suočavati s tim. I na meni je hoću li nepoznatima reći ili ne. Ne trebam glasonošu. Nije to za svakoga. Razumijem da ti je žao nas i možda tako želiš pokazati svoje suosjećanje. Ali ne prihvaćam takav način. Ni tebi se ne bi svidio.

Unatoč svemu, ne bi se mijenjala s nekim „sretnijim“.  Ne bi izabrala život u kojem ga ne poznajem. Samo, da je bilo promijeniti kraj…

Zato, ne trebaš podsjećati i rušiti mi teško skupljenu snagu. Znam što je prošao i kako je umro.

Drugi put kada prijateljima kažeš: to je ona… Sjeti se da se on zove Andrija i da ga moj život, kakav god bio, ne umanjuje kao ni tvoj jezik ili način razmišljanja.

Moja etiketa nosi ime posebnog i prekrasnog dječaka-junaka.