KRIVNJA

Krivnja

Što s njom?

Tu je. Od samog početka. I nakon kraja.

Ne kao faza tugovanja, kao posljedica, već ljepljivi pratilac težine u prsima. Otkriva dno i uzburkava nakupljeni mulj. Realna i nerealna, nametnuta i očita s velikim –  što bi bilo da sam…?

Smrt ne ostavlja izbor, ne nudi ALI.

Jesam li sve učinila? Gdje sam pogriješila? Što mi je promaklo? Nisam dovoljno pazila? Nisam ga zaštitila? Nešto sam krivo pojela, popila? Prenatalne tablete? Manjak željeza? One što mi je dala ginekologica? Šok? Stres? Zračenje? Infekcija? Bakterija iz nečijeg wc? Iz mora? Iscrpljenost? Pad imuniteta?   Ali… svega je bilo prvih mjeseci, prije nego smo znali, dok su se malene stanice dijelile i izgrađivale organe. Što je pokrenulo ovakvu diobu? Kada je to počelo? Zašto? Što je bio okidač? Geni? Moji? Suprugovi? Kombinacija naših? Jesmo li trebali ići u Linz, a ne Munchen?  Je li porod mogao proći lakše? Jesam li što krivo radila za vrijeme poroda? Je li mu to izmorilo srce? Zašto je ona ginekologica bila nehumana? Negdje sam joj se zamjerila? Možda smo trebali tražiti drugog kardiologa? Dignuti uzbunu kada su priznali da nisu izveli najbolje operaciju? Možda im nisam trebala potpisati za drugu operaciju ako ne znaju što treba radi? Zašto nisam ništa poduzela nakon puknuća aparata? Kako im može puknuti uređaj o kojem ovisi život? Zašto sam dopustila da ga muče više od potrebnog? Kako nisam znala bistrije razmišljati? Zašto nisam reagirala, a sve je u meni vrištalo vidjevši kaos propusta i pogrešaka? Zar mu nisam mogla omogućiti barem jedan lijep dan, samo jedan? Kako je pored žive majke umro gol, bos, izgladnjen i namučen?

Za njega bi svijet okrenula…  Zašto nisam?

Zeznula sam. Samo ne znam gdje.

Zar je zaista nerealno misliti da pogreška u hodu ne može utjecati? Zar prevencija nije bitna u sprječavanju?

Ima li smisla tražiti krivca? Ili živjeti u blaženom neznanju? Adamu je kriva Eva, Evi zmija, …

Krive li me drugi?  Izleti im ponekad. Možda nesvjesno.

Kako dalje ne znajući što radiš krivo?

U ispovjedaonici Bog oprašta i zaboravlja grijehe. A ja? Ljudi su zlopamtila, teško opraštaju, još teže zaboravljaju. Oprostiti sebi?

Žaljenje koje ostaje nakon smrti neće biti izbrisano životom koji ide dalje, što god radili, gdje god bili. Briše ga istina i pravda. A opet kada saznam… Što ako sam zaista krivac? Kako to preživjeti?

Hoćeš li mi oprostiti?

 Maleni, znam da si me čuo kada sam te molila za oprost vidjevši svoju krivnju. Nisi mi ništa odgovorio, nikakav znak dao. Borba te izmorila. Nisam dala sve od sebe ma koliko me pravdali. Ne znam zašto nisam, što je zapelo iznutra, zašto nisam mama lavica. Svi ljudi griješe, a nemamo uvijek priliku ispraviti učinjeno i propušteno. Sramim se. Vidjela sam svoje ja. Nije lijepo. Baš je tebe dopalo.

Oprosti. Sve bi sada bolje napravila. Nakon bitke smo pametniji, barem oni koji prežive. Što to sad vrijedi? Da ne ponavljam iste pogreške? Zar si ti moja lekcija? Ma nikada te ne bi dala za bolju i pametniju sebe, iskoristila te za pouku! Što znači izvlačenje dobra iz nečeg lošeg? Vrijeđa me izgradnja vrsnije mene na tvojoj muci. Samo, kako ću ti doći ništa bolja nego sada? Reći ćeš da se nisam opametila, da ne cijenim sve ono što si mi pružio. Da samo znaš … Ti si najbolje od mene, za mene i preko mene. Ti si čudo. I baš sam tebe dopala.

 Oprosti što nisam radila bolje, bila bolja. Priznajem, gubila sam se u strahu, nemoći, ljutnji. Kajem se.

Oprosti. Šapnut ću ti svaki put u kameno uho groba. I nositi svoju krivnju kao dio nas.

Volim te.