Borba protiv sebe

Borba protiv sebe.

Danas sam srela staru susjedu. Jednu od onih za koju primjećujemo kako zadnjih  godina nije „sva svoja“. Istu onu koja me svaki put, čak i kad se ne sjeti odmah tko sam, pita: radiš li? Njoj je jako bitno da žena radi i ne ovisi o muškarcu kao nekada. Susjedu koja očito nije imala lagan život i donosila je  dobre i loše odluke, ljudski reklo bi se. Ima muža zbog kojeg izađe prošetati da pobjegne  nakratko. Možda mu je smetalo što je školovana i zarađuje. Ne znam puno o njenom životu. Znam da sam se htjela pristojno javiti kao inače i požuriti dalje prije nego započme „pilati“ radim li i kako je važno završiti školu. Nije mi se to opet slušalo. Ne sada. Šetala je hodnikom gore dolje. Dok sam nakon pozdrava dobar dan nastavljala dalje put stepenica, zaustavila me pitanjem: „Kako si?“ Iznenadila me. Okrenula sam se i odgovorila ono što kažem onima koji ne znaju ili kada hoću zaobići odgovor: „Dobro sam? Kako ste vi?“

 „Nisam znala odmah“- kaže – „ali čula sam što se dogodilo.“ Došla je do mene, uhvatila za ruku, nije govorila isprazno, frazeološki. Promrmljala je suznih očiju nešto kako je to teško, kako život svašta donese. Gledala sam je, znala je dobro tko sam i što govori.

„Moraš se boriti, boriti protiv same sebe.“ – zaključila je jasno. Pogladila me po ruci i okrenula se. „Hvala.“ – rekla sam još stojeći.

 Zaista sam mislila proći pored nje uz brzinski bontonovsko zadovoljavajući pozdrav bježeći od  gnjavaže o školovanju koje sam završila i poslu koji trenutno ne obavljam, a ne da mi se objašnjavati zašto. „Kako ste vi, je li vam treba što?“ – ponovila sam vidjevši da i dalje ide gore-dolje. „Ništa, čekam unuku.“ – odgovorila je.

U jednoj od kriza zadnjih dana zaključila sam kako nema smisla dalje pisati. Ljudima se već ne sluša o Andriji. One koje sam vidjela dovoljno puta da su čuli detalje svega, ne spominju tu temu iznova, razgovor prođe bez Andrijinog imena. Pokušam ga ubaciti između raznih rečenica ali ne pada na plodno tlo. Onog koga nema o njemu se ne priča. Nema se što novog ispričati. Nije mu se ništa novog dogodilo, nije ništa novo naučio, napravio, jednostavno ništa mu se nije promijenilo. Počela sam i sebi zvučati kao na traci kada iznova pričam kako je sve to teklo, što se događalo, gdje su liječnici pogodili, što su pogriješili i kako je to utjecalo na konačni ishod.

 A tek patnja, njegova patnja zbog koje se ne mogu pomaknuti niti zaustaviti suze kada se krenu vrtjeti slike, zvukovi, njegov izraz lica kada je htio plakati ali od pustih umrtvljujućih injekcija nije mogao nakrivi lice, pustiti suzu. Zbog njegovih okica koje su se otvarale samo kada bi sva ta kemija popustila. Mrzila sam što bi medicinska sestra čim primjeti da se pomakao ili počeo otvarati okice odmah ubrizgala novu dozu koja bi ga uspavala toliko da nisam mogla uhvatiti barem još jedan njegov pogled. Onaj slatki namršteno-upitni pogled.

Spuštajući se stepenicama posramila sam se. U zadnje vrijeme ne ide mi biti čovjek.  Moram se boriti sa sobom da izađem, da se javim, da učinim, da odem negdje. Zbog toga sam htjela samo proći pored susjede. Nisam je vidjela. Razmišljala sam samo kako me ponovno očekuje njeno besmisleno ispitivanje, a moj kapacitet za nepotrebno je drastično opao.

Andrija bi se čudio mami kakva je postala. Vjerojatno bi se nasmiješio staroj susjedi, a ona mu uzvratila osmijehom. Jednostavna komunikacija najmoćnijim ljudskim jezikom.

 Kako ću mu objasniti da je on moja punina koje više nema? Kako biti prazan među ljudima? Bi li mu se svidjela mama-olupina?

„Moraš se boriti, boriti protiv same sebe.“

Hvala susjedi.

Andrijina mama